Ove godine smo se odlučili za drugačiju varijantu, iznajmili smo celu vikendicu u vikend naselju na putu za Rašku i u nju se nagurali. Prednosti; cena povoljna, mogućnost spremanja hrane kakva se ne može zamisliti u apartmanima, vidik mnogo lepši nego u Sunčanim vrhovima, oblaci su uvek ispod nas, kapacitet smeštaja od 7 do 8 osoba a opet mnogo više komfora nego u planinarskom domu.
Mane; daleko od centra, sve prodavnice i dobri tereni su na toj strani, svuda se mora kolima, drugovi iz ostalih društava su bili u Sunčanim vrhovima pa se nismo mogli dovoljno družiti ali je, sve u svemu, bilo veoma lepo iskustvo.
Nije da ih nije bilo, smrčini šumarci su se zlatili od bezbrojnoh lisičarki koje su bile veličine čiodine glave. Predivan prizor i saznanje da će neko drugi da se od njih ovajdi kada mi odemo.
Nema se druge, valjalo se spustiti niže. Kako smo i pretpostavili, već na terenu Gvozdac smo naišli na izobilje gljiva ali i na zvezdu izleta Phylloporus pelletieri – listićavu vrganjevku, retku i strogo zaštićeno gljivu.
Nismo svi prešli u planinare, jedan deo ekipe, Bojan i Nikola zapravo, su na Kopaonik poneli i svoje bicikle. Cilj; opipati puls planine i spremiti se za trku „Tri strane Kopaonika“.
I tako, dok smo mi tabanali planinskim stazama, Bojan i Nikola su se uspinjali, spuštali, padali, ustajali, kaljali i jurcali varljivim stazama za planinske bicikle. Vrhunac je, naravno, bio kada je Bojan projurio kroz cilj i oko vrata okačio medalju kao dokaz da je savladao planinu.
Centralna manifestacija „Dani borovnice“ na kojoj smo kao gljivari učestvovali je bila dosta oskudna zbog malog broja gljiva koji se za izložbu pronašao ali srećom, bilo je i drugog sadržaja.
Usput, naravno, malo turističkog sadržaja. Dugogodišnja želja mi je bila da se popnem na tvrđavu Malgič i ove godine mi je ispunjena. Pobesneli Ibar je skoro pa srušio jedini most preko kojeg se može do tvrđave. Nebezbedan je i opasan ali smo ipak prešli, jedan po jedan, sa knedlom u grlu i zadovoljstvom u srcu. Posle toga, uspon je bio dečija igra. Teško je opisati lepotu tvrđave, fotografije nisu ni približno dovoljne da prenesu te čarobne momente i predivan ambijent.
Nismo bili sami u tom drevnom sedištu srpskih velmoža, mladenci su pozirali na bedemima a dron je zujao na nebu iznad Magliča, foto sesija.
Nadrealan prizor, moderna tehnologija i baština iz prohujalih dana, samo, tvrđava je izdržala stoleća, koliko li će dron potrajati?
Kišni oblaci gmižu niz susednu planinu, trka do kola u podnožju i još jedan prelaz preko ljuljajućeg mosta u stilu Indijane Džonsa.
Od mladenaca smo saznali da se reka može preći čamcima, neka, mislim se, priče ne nastaju u gumenim čamcima vezanim za sajlu već tankoj liniji između šale i pada u brzi Ibar.
Turizam ne staje na Ibru, već dugo godina pokušavam da ostvarim ono što nazivam „Hodočašće“, obilazak manastira i crkava, tvrđava i grobova srpskih vladara. Tog dana sam otkačio tri stavke; Maglič, Žiču i grob Stefana Prvovenčanog.
Sedmovrata Žiča je opravdala auru koja je okružuje sa svojom crkvom i freskama. Nismo baš očekivali da ćemo svraćati u manastir pa smo prekršili najmanje sedam stavki iz kodeksa oblačenja ali nam, srećom, niko nije zamerio.
Nenad i Vesna nas dočekuju, zatičemo Ivanu i Gojka, nakratko Marka kao i neverovatnu Milku Adžić. Pravi mali neformalni skup gljivara.
Naredna dva dana smo maženi, paženi i po Goču vođeni kao da smo konzuli neke velike sile. Pravo Šumadijsko gostoprimstvo.
Noć uz vatru i strašne priče, niko se nije uplašio ali smo se zato od srca ismejali.
Medved je blizu, na susednom brdu, saznajemo. Vodila se bitka za vikend naselje, rekoše nam, bacane su petarde i lupale se šerpe a medved se, kao pametniji, odselio na susedno brdo i sada tamo obitava.
Odlazimo a ostali bi, teško je iščupati se iz bajke i vratiti u stvarni svet. Neka, biće godina, lepše je vratiti se kad se uželiš a ja bih već nazad. Ko će čekati toliko.