Momčilo Daljev, GD Novi Sad
Prošle godine smo otvorili novo poglavlje GD Novi Sad tako što smo jedan vikend, probno, kampovali na Radaljskom jezeru. Ove smo odlučili da se i dalje držimo Zapadne Srbije i, na poziv prijatelja iz UG Rađevina iz Krupnja, podigli svoje šatore u podnožju Kovačevića pećine u selu Cerova. Kamp je podignut na obali rečice a imali smo na raspolaganju svu pogodnost vajata koji Krupanjcima služi za okupljanje i druženje. Brzinsko dizanje šatora i trka sa zalaskom sunca Podizanje najvažnijeg objekta svakog kampa Dokolica Prve komšije Kovačevića pećina je ono što je presudilo u izboru logorišta. Nalazi se u ataru sela Cerova, duga je nešto preko 900 metara (istraženi deo), arheološko je i paleontološko nalazište. Lepote pećine su nesporne, u njoj se nalazi mnoštvo pećinskih ukrasa, kada, bočnih kanala ali i dosta blata a sve se završava podzemnim jezerom koje brani dalji prolaz, ukoliko nemate ronilačku opremu, naravno. Kroz pećinu se može hodati uspravno ali ima dosta čučanja a, bogme, i puzanja. Napolje smo izašli blatnjavi kao prasići, stanje koje nas već neko vreme prati. Ekipa pred ulazak u utrobu planine Pećina nije u potpunosti nenastanjena. Videli smo veliki broj komaraca, slepih miševa, stonogi, škorpija i drugih insekata ali i kosti životinja koje je tu donelo ko zna šta. Jedan od stanovnika Odmah do glavne pećine se nalazi i jedan manji krak, mali samo u poređenju sa glavnom špiljom ali zato veoma važno paleontološko nalazište. Pećina br 2 Gutljaj pećinske vode Nismo posmatrali samo podzemni životinjski svet, kako nije bilo gljiva usled suše tako smo imali više vremena da se posvetimo bogatstvu biodiverziteta tog kraja. Nešto od živuljki koje su bile raspoložene za poziranje Keruša nas je verno pratila danima, kasnije smo saznali da su je vlasnici tražili i, srećom, pronašli U petak smo se zavlačili u utrobu zemlje. Subotu smo rezervisali za drugu vrstu zabave. Kupanje u Drini. Kada smo došli moćna reka je bila mirna i moglo se preplivati na bosansku stranu. Onda je, verovatno, ispuštena brana a Drina pokazala svoje zastrašujuće lice. U roku od sat vremena se upetostručila a na matici su se mogli održavati samo najveštiji plivači. Na prekoj strani reke kažu sevdah, dalje na severu Gemütlichkeit a kod nas naprosto, uživancija Družili smo se, naravno i sa domaćinima, Krupanjcima. Ovu priliku koristim i da se zahvalim divnim domaćinima koji su se potrudili da nam boravak bude što prijatniji. Nadam se da im možemo uzvratiti istom merom. Malo smo i dokoličarili. Svako je slobodno vreme iskoristio na svoj način. Gađali smo strelama i iz puške, istraživali okolinu, vežbali šumske veštine, lenčarili, pravili figurice od gline i čitali knjige. Noću smo išli na susedno brdo, hvatali internet i posmatrali meteorsku kišu koja je bila aktivna tih dana. Nikome nije bilo dosadno. Aktivnosti je bilo za svačiji ukus Svmu lepom dođe kraj pa i ovome, u nedelju smo se spakovali, oprostili od domaćina i zaputili kućama. Ipak, mala pauza. Na Tekerišu je baš tada obeležavana godišnjica Cerske bitke te je mauzolej bio otvoren. Morali smo svratiti. Nakon toga smo se raspršili svako svojim putem. Tekeriš Viimo se u nekoj sledećoj avanturi
Momčilo Daljev, GD Novi Sad
0 Comments
Krajem 2019 godine smo počeli aktivno da se bavimo Petrovaradinskom tvrđavom, njenim podzemljem pre svega. Za neke od nas je ovo bio povratak staroj strasti dok su drugi tek otkrivali čari avanture. Ali, pored avanture smo u kontramiskim tunelima Tvrđave pronašli i, gljive. Ispostavilo se da su lagumi dobro mesto za ove predivne organizme, ne samo za plesni i buđi, kojih ima najviše, već i za makro gljive kojima se pretežno i bavimo. Lovci na gljive i štošta još Tokom ove dve godine smo nailazili na mnoštvo nalaza, sklerocija, plodnih tela i micelije, ali bih, za početak, izdvojio sledeća četiri. Krajem 2019 godine smo, kada je i otpočelo interesovanje članova GD Novi Sad za obilazak Panonske lepotice, organizovali radionicu iz mikroskopije na PMF Novi Sad. Tada nam je, jedna naša članica, donela primerak neke plesnive gljive koju je pronašla u tunelima tokom jednog od obilazaka sa udruženjem UGRIP. Radionica Gljiva je bila morfološki neprepoznatljiva i u potpunosti prekrivena parazitskom plesni. Međutim, lepota mikroskopije leži baš u tome što može da nam otvori nove vidike. Napravili smo preparat i, očekivano, uglavnom dobili spore od nametnika ali i nešto spori gljive domaćina. Po svemu sudeći u pitanju je vrsta iz roda Agaricus dok je nas ipak više zanimao nametnik. Gljiva domaćin Spore, tamnije su od domaćina a brojnije od parazita Malim istraživanjem literature došli smo i do počinioca nepodopštine, Ventricilium sp. koji je poznat po tome da ponekad parazitira na makro gljivama. Misterija rešena, Agaricus zaražen Ventricilium- om Do sledećeg zanimljivog nalaza je došlo 2021 godine. Tokom jednog od rutinskih obilazaka Jozefsove galerije smo u procepu pronašli nekoliko krupnih plodnih tela. Izvlačenje nalaza Misterija identiteta nije dugo trajala. Samu gljivu smo odma prepoznali kao Melanoleuca sp. ali nije bila nijedna od nama poznatih koje su nalažene u Srbiji. Posle pretrage smo je ipak determinisali kao Melanoleuca strictipes. Prava misterija je otkud ona tu, oko 6 metara ispod površine zemlje. Melanoleuke su, većinom, gljive livada i proplanaka. Ko to može znati? Spora dospela kroz ventilacioni otvor, na obući istraživača ili je, prosto, micelija prodrla od površine skroz dole u tunele. Ko zna? U više navrata smo nailazili na plesni, buđi i sluznjače. Jedna nas je ipak zaintrigirala i pokušali smo da prodremo u njene tajne. U trećem nivou Hornverka smo naišli na zanimljiv primerak. Eleonora je uradila mikroskopiju ali bez zadovoljavajućeg rezultata i na tome je ostalo. Po svemu sudeći je tu bilo više od jedne vrste. Preparat Poslednji nalaz koji će ovde biti prikazan ne sadrži mnogo misterije u sebi. Tokom ovih sušnih sedmica 2021 godine izgleda da podzemlje Tvrđave gljivama pruža baš ono što im treba. Tokom jedne šetnje smo pronašli više primeraka Agaricus sp., saprotrofima prija hlad i vlaga koju im pružaju lagumi. Tvrđavski šampinjoni I zato, ljubitelji gljiva, ne ograničavajte se samo na šume i planine, otkrića čekaju na najneočekivanijim mestima Momčilo Daljev
GD Novi Sad Spakovali smo prnje i jednu planinu zamenili drugom. Odmor na Staroj planini se završio a nas je sada čekao popis gljiva na Kopaoniku i tradicionalni Dani borovnice. Nismo krenuli direktno put Kopaonika, odlučili smo se za malo skretanje kako bi iskoristili priliku da posetimo paleontološko nalazište kod mesta Prebreza u blizini Blaca. U pitanju je muzej na otvorenom gde su nađeni značajni paleontološki nalazi. Originali krase muzej u Beogradu a u Prebrezi su samo makete. Prebreza Deo ekipe sa Stare planine se vratio svojim kućama ali nas je na Kopaoniku dočekala druga ekipa Novosađana kao i stari prijatelji iz Vlasotinca, Raške, Bora, Niša, Sremske Mitrovice i drugih gljivarskih centara. Dužnost zove, valjalo je priključiti se projektu popisa gljiva Kopaonika kojim je već celu sedmicu koordinisala Sunčica iz Vlasotinca . Odlučili smo se da pročešljamo dobro nam znanu Gobelju. Beleženje nalaza Nažalost, naša stara kletva nas je opet stigla. Suša beše, kiša pala, gljive kreću tek kada mi odemo. Svejedno, našli smo pristojan broj vrsta gljiva, zabeležili ih i pravilno zaveli. Sama Gobelja je, kao i uvek, obilovala borovnicama ali i kravama sa kojima smo prošle godine imali nezgodan susret. Sada su nas ostavile na miru pa smo mogli da popijemo vodu sa Likine česme bez incidenta. Kako nas je još uvek držao adrenalin sa Stare planine nismo nikako mogli da odolimo pa smo se nakon terena zaputili ka Orlovim stenama i izazovu u vidu karika kojima se savlađuje okomita stena. Nismo svi smogli hrabrosti da se uputimo uz karike, deca su, po običaju, bila najhrabrija te su postideli nas odrasle. Put ka stenama Nakon što smo dali duši oduška uputismo se u prostorije Nacionalnog parka gde je vršena determinacija donetih gljiva. Tamo zatičemo Srđana Blanušu koji se među gljivama oseća kao Baja Patak u trezoru sa zlatom. Pronađene gljive su izložene na štandu MGSSa tokom manifestacije Dani borovnice. Četrdesetak determinisanih vrsta, suša nema milosti Sa Danima borovnice se završava naše putešestvije po Istoku i Zapadu Srbije. Pakujemo se i iz bajke vraćamo u stvarnost. Vratićemo se, obećavamo. VIDIMO SE U NEKOJ SLEDEĆOJ AVANTURI
MOMČILO DALJEV, GD NOVI SAD Kada smo dolazili na Staru planinu očekivali smo neku vrstu avanture. Uostalom, nismo mnogo zahtevni pa kao avanturu gledamo i osvajanje nekog od vrhova i pentranje po stenama. Ono što smo dobili nismo mogli ni da sanjamo, putešestvije na koje se možda ne bi odlučili da smo unapred znali šta nas čeka, ovako smo gurali napred i savlađivali prepreke jednu po jednu sve do krajnjeg odredišta. Kozji kamen Već drugi dan smo prošli kroz Arbinje i zaputili se na Tri čuke, vrh koji prati granicu Srbije i Bugarske. Uspon je bio donekle težak, malo je nedostatak kondicije radio svoje ali se uspesmo na niz vrhova sa kojih se, kao na dlanu, pruža vidik na ostatak čarobne Planine Balkan. Kad se ugleda to prostranstvo ostanete zaprepašćeni koliko je to ogroman planinski masiv a samo se delić nalazi u našoj zemlji. Greben prati granicu a mi smo povremeno narušavali državnu granicu i ilegalno se vrzmali po Bugarskoj. Sreća pa nema ni žive duše koje bi nam tu rabotu uskratila. Prebacivali smo se sa jedne čuke na drugu i kretali prema udaljenom Koprenu. Početak uspona Odmor pred finalni uspon Ajdmo Probijanje kroz kleku Nakon treće čuke smo napravili luk u nadi da ćemo stići na Tri kladenca, uspeli smo da dosegnemo Dojkinačku reku nešto niže od svog izvorišta zahvaljući jednoj nesretnoj prečici. Tada su pravi izazovi nastupili, krenuli smo kroz bespuće, direktno niz reku. Kamenje je klizavo i ponegde varljivo, često se mora spuštati direktno niz slapove ili ih zaobilaziti oštrom strminom po bokovima. Staze nigde. I onda, odjednom, okomita litica niz koju pada najveći od tri vodopada, oštra stena sa tri strane a prolaza, naizgled. nigde. Tu nas je već uhvatio očaj, sati su otkucavali, noć primicala a mi ni blizu bilo čega što liči na odredište ili barem neku kozju stazu. Da stvari budu gore deo ekipe se odvojio, kasnije smo saznali da je u toku bila operacija otklanjanja defekta na cipelama ali smo se tada plašili najgoreg, već je bilo nezgodnih padova. Napokon, ekipa stiže a mi se izvlačimo uzanom stazicom kojom može samo jedna osoba proći odjedared. Desno se strma stena izdiže, levo provalija i huk vodopada. Prelazimo tu poslednju prepreku i napokon nalazimo stazu, markiranu, ni manje ni više. Dalje je bilo laganica. Izvukli smo se Preko ovoga smo prešli Sutradan odlučismo da odradimo neku laganiju šetnju, da odmorimo od krša koji smo prošli prethodni dan. Ima tamo neka pećina, Vladikine ploče, lagana šetnja kroz kanjom. Nije nas trebalo dvaput nagovarati, pećina, kanjon i opuštena šetnja. Šta može poći po zlu? Približavamo se pećini koja izdaleka liči na gigantski železnički tunel, neki od nas su i pomislili kako idemo ka tunelu. Sam ulaz se nalazi na licu jednog od meandara Visočice, stena strma i negostoljubiva. Približavano se na nekoliko stotina metara od nje ali na Staroj planini prave linije nisu opcija. Morali smo se uspeti skroz na vrh grebena pa onda spuštati, skoro pa vertikalno, licem planine do same pećine. Imali smo više sreće nego pameti. Kiša je rominjala već neko vreme a Perun zabadao svoje strele u daljini. Stene behu klizave i opasne ali je kiša rasterala poskoke za koje kažu da ih ima mnogo na tom delu planine. Spust traje i traje, na nekim delovima se moralo prihvatati za sajle kako se ne bismo skotrljali u kanjon. Napokon stižemo a sva muka nestaje pred veličanstvenim ustima pećine. Pećina je dužine više stotina metara a, kako kasnije saznajemo, postoji još jedan sistem do kojeg se mora penjati uz pomoć alpinističke opreme ali taj uzani prolaz vodi u još veću odaju. Pravimo pakt, dogodine u ozbiljnije istraživanje. Stanovnici pećine, golubovi pećinari i lastavice nas posmatraju kako pravimo planove. Sad nas mori nova dilema, nikome se ne vraća nazad na vidikovac kontra usponom a reka je tako privlačno blizu. Nailazimo na planinare iz Pirota; Most je srušen – kažu. Ima staza sa druge strane reke i vodi pravo na mesto gde ste se parkirali – Staza, parking, to je sve što smo želeli da čujemo. Rizikovaćemo rekom. Spuštamo se i zaista, most visi, prepolovljen na dva dela, temelja iščupanih iz gole stene. Delo pobesnele Visočice. Sa svih strana oštre stene a preko reke stazica koja vodi do cilja. Da nas nije Živa navukao na kupanje u ledenoj vodi možda se ne bi odlučili na prelaz. Ovako smo se, bez razmišljanja, poskidali, vezali čizme oko vrata ili za ranac (preobuka je već bila u rancu) i zagazili. Nije bilo bezazleno ali smo svi uspeli da pređemo nepovređeni, radosnih srca i pune duše. Nakon toga nije bio izazov preći preko još jedne stranice kanjona i ponovo pregaziti reku pred samim ciljem. Drugi gaz nije predstavljao problem Pećina koju smo posetili nije usamljena u ovom kanjonu. Prema nekim podacima postoji čitav sistem od oko 60 pećina duž kanjona a mnoge se mogu i okom videti, kao neki ožiljci na licu planine. Veruje se da je dosta njih neistraženo, eto prilike za nove avanture. Još neke od pećina Ne pružaju samo pećine izazove, avantura je tu gde si i ti. Rosomački lonci predstavljaju izletište na koje se može doći sa malom decom ali ako se samo malo uspenješ na stene pustolovina te čeka. Lonci se mogu proći na dva načina, vodom kroz nabujalu reku i klizave stene i samom ivicom stene. A može i oba, vodom pa nazad stenom, kako kome volja. U dokolici vežbamo šumske veštine, paljenje vatre kresivom Sada smo već svojski navučeni, planovi za sledeću godinu se prave. Osvajamo teško dostižne delove pećine, spuštamo se rekom direktno do gaza. Razmišljamo o potrebnoj opremi. Vratićemo se. Uz svo to uživanje naš boravak na Planini Balkan se bliži kraju. Bezvoljno pakujemo stvari i polazimo put Kopaonika. Dani borovnice i popis gljiva nas čekaju.
U NASTAVKU: DANI BOROVNICE NA KOPAONIKU Za Staru planinu, barem onaj deo koji smo mi obišli tokom ovih devet dana, se može slobodno reći da je zemlja grebena, reka i vodopada. Gde god da se čovek okrene nešto curka, žubori, peni i izvire. Malih i većih planinskih vodotokova ima bezbroj a kako je reljef poprilično razuđen tako su se stvorili uslovi za bezbroj vodopada kojih ima na svakom ćošku. Najvažnija reka tog dela planine je svakako Visočica, svoje brojne pritoke ona uvodi u Nišavu pa preko Morave i Dunava sve do Crnog mora. Sama Visočica ime duguje osobini da u plavnom perodu teče svuda samo ne u svom koritu a u kanjonu Vladikine ploče, kako nema gde drugde od oštrih i okomitih ivica naraste i preko tri metra kad ruši sve pred sobom pa i nesrećni most preko Ploča koji tek što je napravljen, još se vide crvene trake od otvaranja. Ljudi su rekli Ukrotismo te a reka je na to iščupala temelje mostu. Kada smo došli do ostataka još su se čuli odjeci trijumfa ponosne reke. Od Ploča reka meandrira i puni Zavojsko jezero kod mesta Pakleštica. Nažalost, nismo mogli da uživamo u lepotama Zavojskog jezera jer je u velikoj meri ispušteno preko vodozahvata. Visočica ne prašta Pritoke Visočice su Jelovačka reka, Dojkinačka reka, Kamenička reka, Rosomača i mnoge druge ali su ovih nekoliko bile u centru fokusa naših izleta. Najviše smo se, prirodno, motali oko Dojkinačke reke koju smo propratili od izvora na grebenu iznad Arbinja pod imenom Tri kladenca. Pogrešnim skretanjem smo, nažalost, promašili sam izvor ali smo mogli da uživamo u vodopadima koji su padali niz okomite litice (o tome kasnije). Dobrim delom toka Dojkinačka reka teče kroz rezervat Arbinje bogat prelepim šumama i brojnim sitnim pritokama. Pored Tri kladenca obišli smo još Arbinjski vodopad, Tupavicu, Draganov vir i nekoliko bezimenih (nama barem) vodopada kao i lokalitet Ploče ili Kade gde se može uživati u neverovatnom prirodnom đakuziju. Jelovačka reka se uliva u Dojkinačku a posebnu atrakciju predstavlja Jelovačko vrelo iz kog voda bukvalno vri dok izbija iz dubine zemlje. Pored se nalazi ribnjak pastrmki gde smo bili redovni gosti i uživali u svežoj ribi. Iznad sela Senokos se dolazi do vodopada Skok koji je zanimljiv zato što se iza njega može proći i ostati suv. Tu smo naišli na kamp biologa i sreli neke svoje stare poznanike, veterane terence u istraživanju i zaštiti prirodnih bogastava Srbije. Jelovačko vrelo Skok Posebnu atrakciju tog kraja svakako čine Rosomački lonci iliti Slavinjsko grlo. Lonci su prirodna formacija koju je stvorila Rosomačka reka tako što je prosecanjem stene napravila ploče iliti lonce kako ih ljudi nazivaju. Kako se sela Rosomač i Slavinja nisu mogli dogovoriti oko imena lokaliteta (nalazi se tačno između dva sela) našli su se na sredini; jedni ih zovu Rosomački lonci a drugi Slavinjsko grlo. Na putokazima možete videti oba naziva. Rosomački lonci Što se tiče živog sveta staroplaninskih vodotokova videli smo dosta potočnih pastrmki, zmija ribarica, rečnih rakova i žaba mukača. Deo reke iznad Senokosa nam je delovao kao raj za leptire jer ih je bilo u velikom broju. Na više mesta smo nailazili na mušičarske revire. Kako onda gledati svu tu vodu i ne okupati se. Istini za volju taj trend je započeo Živa, kome nimalo nije strano kupanje u ledenoj vodi, tako što je uskočio u Jelovačko vrelo. Pojedinci su ga pratili ali samo do gležnjeva, voda beše toliko ledena da niko, osim Žive, nije mogao dugo ostati u njoj. Živi ništa nije hladno Ostali kupaju nogice Nakon toga smo otišli do Rosomačkih lonaca. Živa je, naravno, bez razmišljanja uskočio dok su ga pojednici opreznije pratili. To je bio presudan momenat jer nam je u danima nakon kupanja u Loncima ušlo u naviku da po rančevima, pored hrane i vode, nosimo rezervne gaće, peškir i papuče za kupanje. U Loncima je voda ledena i probijanje kroz njih predstavlja pravu avanturu (ima i pijavica, čisto da znate). Lonci Najprijatnije mesto za kupanje su, svakako, Ploče kod Arbinja. Voda je prijatnija, iako ledena, ima dosta mesta za sunčanje i otpadanje a neprevaziđen je prirodni đakuzi za hidro masažu koji smo naizmenično koristili. Uživancija na Pločama Jedino mesto na kojem smo imali dubinu na kojoj se ne oseti dno je jedan od meandara Visočice, niže Rsovaca na putu ka pećini Vladikine ploče. Voda je tu toplija ali i zamućenija jer reka ovde ne prelazi samo preko stena već malo teče i preko nizine te nakuplja mulj na svojim obalama. Ipak, divno mesto za kupanje. Zatoni na Visočici Teško je opisati svu tu lepotu, vodopadi koji nama, ravničarcima, predstavljaju pravu atrakciju su toliko brojni da nam je posle desetog došlo do zasićenja pa kad neko kaže; Ajmo do vodopada većina samo odmahne rukom i eventualno upita; Da li je lepši od tog i tog? pa ako nije, mirne duše odustanemo. Zato, kada čujete da se pravi neka nova MHE, ne budite lenji i pravac protesti. Vredi se za ovo blago boriti. Nismo videli pogubni uticaj MHE u kraju kojim smo prolazili. Možda zato što su žarišta borbe bila na udaljenom Toplom dolu i, nešto niže, na Rakiti. NASTAVIĆE SE:
Dugo godina smo obilazili Srbiju i gljivarske terene ali smo, nekako nezasluženo, izbegavali Staru planinu. Istina, mnogi pojedinci iz GD Novi Sad su u više navrata obilazili Planinu Balkan ali nikada grupno i organizovano. Ove godine smo odlučili da to promenimo te smo proveli nezaboravnih devet dana na ovom zabačenom biseru Srbije. Odseli smo u Dojkincima, razvukli se u više kuća po celom selu i okupirali skoro sav raspoloživi smeštajni kapacitet. Selo Dojkinci kao da je izašlo iz neke brošure o zaboravljenim kutcima planete. Ugneždeno između dva grebena, u dolini Dojkinačke reke selo živi svojim spokojnim, opuštenim životom. Jedna od stvari koje padne u oči nekome ko prvi put dolazi u ove krajeve su kuće napravljene od kombinacije nabijene zemlje, drveta i kamenih ploča. Sve materijali koji se mogu lako pronaći u okolini. Od kamenih ploča se, inače, pravi sve. Od krova, preko kamina, staze pa sve do ograde. A kako izgleda provesti devet dana u zabačenom planinskom selu. Neopisivo, ovde vlada prirodna tišina i spokoj, jutra su lenja i usporena. Žubor reke se sliva sa prizorima planinskih grebena i seljaka koji oko 07h ujutro izvode stoku na ispašu i oko 19h ih vraćaju u torove. Tačni kao sat iako ih niko ne ganja. Meštani su malo povučeni ali kada se otvore spremni su da vam ispričaju sve što vas zanima. Tako smo saznali kako je pogranični garnizon vojske krivac za zaostalost ovog kraja jer su godinama terali svakog turistu koji bi se tu pojavio, kada je granica napuštena život je malo ušao u selo ali meštani još uvek nisu razvili veštinu privlačenja turista svojim proizvodima. U pomolu je turistička ponuda ali mravljim koracima, ko zna, možda je i bolje tako? Saznali smo o stradanjima meštana tokom Drugog svetskog rata kada su Bugari napravili zulum u selu i kako su tek sedamdesetih godina tenzije malo splasle. Saznali smo, naravno, i gde su dobri gljivarski tereni. Centar sela je prodavnica. Tu se meštani okupljaju i uz neizbežno zaječarsko pivo prebiraju svetsku politiku. U prodavnicu se dolazi kada želite nešto da saznate, nekog pronađete i bilo koji posao rešite. Nije najbolje snadbevena ali, ako vam ne smeta da sačekate jedan dan, u njoj možete nabaviti sve što vam treba. Od bureka iz Pirota do kamiona da vas vozi na Ponor. Sve. Kladenče, kulturno društveni centar sela Selo je zanimljivo samo po sebi. Na ulazu se nalazi crkva sv Nikole a nešto više prodavnice možete videti kameni Obročni krst sv Đorđa iz 19 veka. Na tom mestu se svakog Đurđevdana meštani okupljaju i prinose žrtvu u vidu jaganjaca kako bi imali bogatu godinu. Kako smo saznali, običaj se i dalje primenjuje i raširen je po celom Šopskom kraju. Pored starina, na izlazu iz sela se nalazi jedan od najmodernijih planinarskih domova, prerađena vojna karaula kako saznajemo. Livada kod doma nam je služila za vežbanje streličarskih veština i roštiljanje. Krst sv Đorđa Trening Nismo digli nos u vazduh te smo učinili sve da upoznamo meštane i njihove navike. Seli smo na stepenike kod prodavnice, cugnuli pivce a stvari su se same razmotale. Igrom slučaja smo imali zakazano snimanje za Kurir TV te smo jedno veče kuvali gljivarski kotlić i nudili prolaznike đakonijama koje, neverovatno, oni nisu ranije probavali. Isprva su prilazili stidljivo i nepoverljivo, saznajemo da se gljive, iako se masovno beru za prodaju, ovde baš i ne konzumiraju nešto posebno. Kasnije nije bilo dovoljno za sve, kotlić se olizao. Od predsednika mesne zajednice saznajemo o jednom starom običaju da se, baš na to veče, pale vatre a okupljeni oko njih igraju i preskaču ih. Nije nam trebalo dvaput reći i dok si lupio dlanom o dlan Novosađani su preskakali vatru, iznova i iznova, na opštu radost okupljene dece koja su kasnije i sama skupila hrabrost pa preko plamena leteli. Sa predsednikom MZ smo dogovorili da nam ovo uđe u redovan kalendar, posejali smo seme nove gljivarske manifestacije. Druženje Usled straha od loše snadbevene prodavnice smo sa sobom poneli brdo hrane koju smo, skoro svu, i vratili nazad jer, šta će vam konzerve kada možete kupiti sir u Rsovcima a obližnjem Vrelu pastrmku za 150 dinara, pred vama izvađenu iz ribnjaka, i okrenuti je na roštilju ispred planinarskog doma. Naravno, i jedno jagnje je moralo da padne pa sam čak i ja prste polizao iako nisam mogao da prebolim činjenicu da se u tom kraju janjci ne peku na ražnju već seku i guraju u pećnice. Krkalo se, ali se i trošilo Dosta o hrani, malo o terenima. Ono što odmah pada u oči je surova divljina, prelepi ali i surovi tereni. Upozoreni smo unapred da su staze na ovoj planini varljive i da, ako je staza postojala jedne godine, ove je možda neće biti. Zaista je tako, gubili smo stazu više puta, GPS nije uvek bio pouzdan, mostovi koje je trebalo preći su pali pod napadom nabujale reke, visoki grebeni se pretvaraju u pašnjake na kojima sunce nemilosrdo prži, reke poniru u zemlju i izbijaju kasnije na drugom mestu, put iznenada prepreči okomita litica. Prelepo. Šume su mahom bukove ali ima nešto hrasta, graba, smrče, borova pa čak i koji ariš i jela. Vode i vodotokova ima na sve strane, vodopad za vodopadom, slap za slapom. Kao po nekoj kletvi smo opet upali u period kada gljive tek što kreću. Ponekad je bilo teško koračati po savršenoj bukovoj šumi i znati da tu mora biti gljiva na pretek a pronaći svega šaku lisičarki. Delićak lepote Našla se i po koja gljiva Deo živog sveta Stare planine Naravno, nema gljiva ima avanture. Obilazili smo sve lokalitete do kojih smo mogli stići a među njima ima i kulturno istorijskih, ne samo gljivarskih. Poput isposnice u steni kod sela Rsovci i tvrđave Momčilov grad u Pirotu. Dosta toga je ostalo da se vidi, ne može sve u devet dana. Momčilov grad u Pirotu Isposnica u steni kod Rsovaca Jedna od atrakcija tog kraja je i Ponor. Prostrani pašnjak koji deluje pitomo i jednolično a onda samo naletite na ponornicu koja pravi pećinsko grotlo a sama rečica nestaje u utrobi zemlje. Nadrealan prizor, ledena voda i vodopad ispod zemlje. Ponor NASTAVIĆE SE:
|
ARHIVA ČLANAKA:
February 2024
|