Stigli smo u selo Rtanj nešto pre 23h, ostavili vozila i uputili se ka vrhu.
Momčilo Daljev, GD Novi Sad
Foto: Selma Simić, Branka Vuleta, Momčilo Daljev, Ivanka Iličić
Gljivarsko drustvo Novi Sad |
Dosadašnje noćne marševe smo organizovali na Fruškoj gori i bili su, kako se ispostavilo, samo priprema za ovaj poduhvat koji niko od nas, do sada, nije iskusio. Na nas jedanaestoro gljivara je palo da probijemo led. Raspitali smo se, unapred, o uslovima na vrhu Šiljak tokom noćnih sati te smo poneli i više nego što nam je trebalo a opet, nismo poneli sve što nam je bilo neophodno. Svaki nauk se plaća a mi smo pametni pa ne slušamo iskusnije. Elem, cilj ovog, trećeg po redu, noćnog marša je bio taj da pre zore stignemo na vrh kako bi prisustvovali rađanju sunca na jednom od najlepših vidikovaca u Srbiji, ako ne i najlepšem. Ko će ga znati, nismo sve obišli a konkurencija je velika. Stigli smo u selo Rtanj nešto pre 23h, ostavili vozila i uputili se ka vrhu. Jedna grupna pred uspon Uspon smo počeli južnom stranom planine, niko od nas ne poznaje severnu stazu a, kako smo čuli, zahtevna je i danju a kamoli noću. Prva stvar koju smo primetili je ta da se nismo koristili iskustvom prethodnih noćnih marševa. Rečeno nam je kako je noću na Rtnju prilično hladno (u selu je i bilo) te smo se svi upakovali u jakne, međutim, zaboravili smo da šuma tokom noći zarobljava vlagu ispod svojih krošnji te smo, dok nismo izašli na brisani prostor, vrlo brzo bili gola voda a delovi odeće su otpadali jedno po jedno. Početak Na pola puta Uspon, sam po sebi, nije težak ali je dug oko 7 km i konstantan sa tek po kojom ravnom deonicom a kulminira serijom serpentina koje mogu da iznerviraju i najsmirenijeg čoveka. Nije moglo proći bez drame. Par seoskih pasa nas je pratio do samog vrha, njihove svetleće oči su celim putem vrebale iz mraka. Nakon toga su se spustili do sela pa smo ih u povratku sreli kako prate drugu grupu planinara. Ko zna koliko puta su već odradili taj uspon. Rtanjski šerpasi. Negde na početku serpentina smo čuli skičanje u mraku, kada smo izvidili šta je u pitanju shvatili smo da su naši pratioci uhvatili zeca. Uspeli smo da ga spasimo ali su mu psi odrali deo kože sa leđa. Pazili smo, na smenu, nesrećnika celu noć, nije se otimao, ali smo ga ipak morali na, kraju, osloboditi i prepustiti prirodi. Napokon smo se domogli vrha i ruševina crkve Grete Minh, sagrađene između dva svetska rata a sudbinu joj je zapečatila ljudska pohlepa i glupost. Negde posle rata su tragači za blagom minirali crkvu u potrazi za skrivenim zlatom i za sobom ostavili tužnu ruševinu. Crkva pre uništenja Stigli smo do vrha oko 02:30h te smo morali sačekati svitanje šibani neverovatnim naletima vetra. Sklonište smo pronašli ispod istočnog zida srušene crkve na jedinom mestu gde vetar nije besnio. Pokušali smo na više načina da se zagrejemo i na kraju smo došli do savršene kombinacije: podloga za sedenje, rančevi i zid od kapele kao naslon, pokrivka koja se može napraviti od bilo čega, delova odeće, ćebeta ili astro folije (koja se odlično pokazala u vetrovitim uslovima) ali je ključni sastojak bio taj kada smo se zbili jedni uz druge i svojim se telima zagrejavali. Hladno je gore Na vrh smo stigli prvi i dok si lupio dlanom o dlan, ekipa po ekipa, kad odjednom gužva na vrhu. Svi su došli sa istom idejom dočekivanja svitanja na Šiljku. Sreća te smo zauzeli najbolje mesto. Odjednom gužva Sve muke su, ipak, bile gurnute u peti plan kada je sunce počelo da se pomalja. Teško je opisati rečima a ni fotografije ne mogu da uhvate ceo doživljaj, najbolje ipak da sami iskusite. Vredi svakog truda. Zora na Rtnju Valja se vratiti nazad. Spust nije ništa lakši od uspona, za bolna kolena čak i teži. Ipak, dan pruža drugačiju vrstu zadovoljstva jer se može uživati u svoj moći prelepe planine Rtanj. Senka piramide u daljini Spuštali smo se različitim tempom a zmija planinara se razvukla serpentinama. Na pola uspona (tj spusta) se nalazi improvizovana planinska kafana. Tokom noći smo je primetili i molili boga da proradi ujutro, videli smo traktor kako pristiže i na našu neizmernu sreću pronašli vlasnika. Na raspolaganju su sokovi, rakija, pivo i kafa. Ima li šta bolje? Kafana u planini Kako smo mi, ipak, gljivari bacili smo pogled i na miko faunu Rtnja. Primetili smo dosta pupavki, zeki i sunčanica ali nam je rečeno kako na Sokobanjskoj strani ima i vrganja. Posetili smo i jedno od Rtanjskih "mesta moći". Rtanjsko "vrelo" je uređeno kao izletište mada ga ja znam pod imenom mogila. Pre dvadeset godina je to mesto bilo zaraslo u korov i predstavlja drevnu grobnu humku, staru više hiljada godina. Sada je proglašeno, od strane nekih od instituta za fenomenologiju, kao mesto sa lekovitim zračenjem. Mogila/Vrelo U povratku smo obišli i izvor Crnog Timoka u Krivom viru ali smo bili previše umorni za detaljniji obilazak. Valja imati meru u svemu. Još jedna tačka koju treba ponovo posetiti. Vidimo se u nekoj sledećoj avanturi
Momčilo Daljev, GD Novi Sad Foto: Selma Simić, Branka Vuleta, Momčilo Daljev, Ivanka Iličić
0 Comments
Leave a Reply. |
ARHIVA ČLANAKA:
February 2024
|