Vrtibog je dobio ime po tome što se, prema kazivanju meštana, vreme tamo promeni tri, četiri puta tokom dana. Tek po povratku u selo smo saznali da brdo koje smo osvojili nije bilo Vrtibog već da nam se on nalazio pod nogama, skriven u udolini. Stežemo pesnice i osujećeni kujemo planove. Još jedna kućica za štrikliranje.
Prvi deo plana je uspešno izveden, testirali smo novu opremu namenjenu kanjoningu koja nam je trebala kako bi nam stvari i telefoni ostali suvi. Oprema se pokazala odlično, na više mesta smo morali plivati ili hodati vodom koja dopire do grla. Teško se kreće kanjonom Visočice, kamenje je klizavo a stene ponekad prave suženja koja se pretvaraju u brzake. Ipak, sa tek neznatim zakašnjenjem se spojismo sa „suvom“ ekipom i svi zajedno uronismo u gigantsko ždrelo pećine.
Idemo dalje. Probijamo se kroz rastinje i krčimo sebi put na više mesta. Mlade smrče prorastaju poput trave i lagano gutaju stazu. Planina vraća svoje.