Ovo je druga po redu „Redušijada“ u selu Sekulić na Tari. GDNS je predstavljala mala ekipa u kojoj su bili Miroslav, Vuk i moja malenkost. U petak nam se pridružio u smeštaju i Zoran Jelenković. Redušijada inače počinje u petak ali mi smo se na Taru uputili u četvrtak po podne sa ciljem da ceo dan u petak tražimo smrčke. Nismo puno očekivali, ali nekoliko lepih primeraka bi svakako pomoglo. Na putu ka tamo I tako osvanulo je kišno i maglovito jutro, dakle ne baš neki idealni uslovi za gljivarenje. Ali kada smo već na Tari sigurno je da nećemo sedeti u sobi i čekati idealne uslove. Posle doručka u kafani Kod Bana i odlične Komplet lepinje krenuli smo u gljivarenje sa našim domaćinima Marijom i njenim ocem Dražom. Odveli su nas na teren gde bi moglo da bude smrčaka. Rekli su nam da ih tražimo oko jasika koje su rasle pretežno u šumi jele i smrče. Nisu nam radari bili baš naštimani u početku i domaćini su prvi našli toliko željene smrčke. Kada su pronađeni prvi primerci sve je bilo lakše. Smrčci su počeli da se pojavljuju sve češće. Ali kišica je bila baš uporna pa smo se na kraju mokri i zadovoljni vratili u smeštaj. Kasnije je sunce sinulo i mi smo krenuli u potragu za gljivama, ovog puta sami. Opet smo pronašli smrčke pa smo se sa njima i slikali. Bilo je tu i nekih drugih vrsta gljiva koje smo brali za izložbu. Na primer ogroman primerak Polyporus squamosus CN. Cerioporus squamosus ili po naški Škripavac. Jedan njegov deo nam je poslužio sutradan i kao doručak. Ali glavno jelo su naravno bili smrčci. E sad koji smrčci to je već problem i uzorci su poneti za dalju analizu. Mislim da su to bili Morchella deliciosa, s‘obzirom na nadmorsku visinu od oko 1300 metara na kojoj su rasli. Nalazili smo ih pored jasika, ali rasli su i po ivicama mešane šume smrče i jele. U lovu Našlo se svačega Ali ovo se tražilo Sekvenciranje gena Subota jutro je bilo rezervisano za zajedničko gljivarenje. Mesto okupljanja je bilo ispred restorana „Kod Bana“. Bilo je prisutno puno gljivara iz MGSS, a najbrojnije su bile ekipe iz Banje Koviljče i Sremske Mitrovice. Napravili smo zajedničku fotografiju pre gljivarenja i krenuli kolima do lokacija koje su bile predviđene za traženje i branje Reduša, odnosno Calocybe gambosa ili Đurđjevača kako ih mi zovemo. Teren je bio lep, a reduše rastu u travi po livadama na Tari. Našli smo ih naravno, fotografisali i krenuli po prekrasnoj dolini dalje da sakupljamo gljive za izložbu. Trebalo je obići i ivice šume jer tamo obično prvo kreću gljive. Tamo sam pronašao, za mene veoma retku gljivu, otrovnu Gyromitra esculenta. Bilo je tu još vrsta gljiva, na primer Marasmius oreades CN.Gymnopus oreadoides -Vilin Klinčić, zatim Entoloma sericeum - Svilena rudoliska, Auriscalpium vulgare - Šišarkina ježevica, gorkasti Strobilurus tenacellus i za mene dosta retka Gymnosporangium clavariiforme koja raste na kleki. Za naraštaje Pa u strelce Tema manifestacije Kada smo se konačno sakupili posle gljivarenja, krenuli smo nazad jer je trebalo gljive koje smo pronašli, mi i ostali gljivari, u ta dva dana determinisati i pripremiti za izložbu. Determinaciju smo radili na terasi vile „Montequeen“ u kojoj smo bili smešteni. Nisam slučajno izabrao to mesto. Nebo je bilo sve tamnije i bilo je samo pitanje kada će pljusnuti kiša. Okolo je bilo puno gljivara koji su pripremali svoje specijalitete od gljiva u kotlićima. Kiša je počela iznenada jakim pljuskom, dok su se gljivaši krčkali. Srećom bilo je namešteno nekoliko šatora pa su mogli da se sklone dok pljusak ne prođe. Posle je opet sinulo sunce i ocenjivanje gljvarskih specijaliteta je moglo da počne. Ovog puta pobedila je ekipa iz Banje Koviljače. Ja sam se sa Vukom i Miroslavom ipak prvo pozabavio determinacijom pronađenih gljiva. Jasno mi je bilo da je proleće i da nema puno gljiva. Na kraju je izbrojano nešto manje od 30 vrsta. Ipak za ovo rano proleće na 1300 metara nadmorske visine i to je odličan rezultat. Celu manifestaciju snimala je i TV ekipa sa N1. Kada će biti emitovani prilozi ne bih znao. Redušijada Uveče je bila svečana večera uz muziku u kafani „Kod Bana“. Gljivarke i gljivari iz Banje Koviljače su bili najveselije i proslavljali su osvojeno prvo mesto u kuvanju gljivaša. Brzo su im se pridružili i gljivari i gljivarke iz Sremske Mitrovice i drugih krajeva Srbije. Muzika je bila dobra, ali je po običaju bila preglasna tako da je priča bila gotovo nemoguća. Druženje Nedelja jutro, nešto smo ogladneli. A u frižideru ima još dosta smrčaka i smrčkovica, slanine i jaja. Ja sam odlučio da budem kuvar i pripremio sam doručak na moj način. Dakle prvo u tiganj ide slaninica, pa je izvadim i na masnoću ide iseckani luk, zatim problanširane smrčkovici i sveži smrčci presečeni na pola. Na kraju vratim slaninicu i pomešam je sa gljivama. Ovog puta sam dodao 4 jajeta i poklopio da se ispeku na oko ali da žumanca ostanu rovita. Šta da vam kažem, bilo je odlično. Nastavak sekvencioniranja uzoraka Posle doručka krenuli smo u Bajinu Baštu u Info Centar NP Tara. Podrazumeva se da smo zastali na par mesta da fotkamo predivne predele. Prvo smo stali iznad HE Perućac, a posle kod neizbežne rečice Godina koja izvire ispod stena viših od 100 metara i preko vodopada se uliva u Drinu bukvalno protičući ispod restorana. U Info Centru su bile izložene gljive, pa smo ih još jednom pogledali i dodali ceduljice sa nazivima gde su nedostajali. Pogledali smo i odlično uređen Info centar. Ja sam na kraju prisutnim radnicima NP Tara, gljivarima i gljivarkama održao predavanje pod nazivom „Vesnici Proleća - Smrčci i Smrčkovice“. Šetnjica Predavanje Sve u svemu super smo se proveli na Tari. Domaćini su nas lepo ugostili i počastili. Moja očekivanja da pronađem nekoliko smrčaka na Tari za dalju analizu su višestruko prevaziđena. Ne da će biti smrčaka za analizu već smo ih imali i za pravljenje ukusnih jela. Kiša na Tari naravno nije izneverila i padala je svaki dan. Samo mi smo gljivari i ne čekamo idealne uslove za izlazak u šumu. Malo smo bili mokri. Pa šta, nismo od šećera da se istopimo. Taro vidimo se opet uskoro. Stevan Baluban, GD Novi Sad
0 Comments
Nacionalni park Kanjon Nere i Beušnica se nalazi u susednoj nam Rumuniji na nešto jače od 20 kilometara od granice kod Bele Crkve. Poneti pričama o netaknutoj prirodi odlučismo da prvomajske praznike provedemo u tom biseru Banatskih planina koje su deo celine jugozapadnih Karpata. Smeštaj smo pronašli u seocetu Saska Montana. Ko je bio, prethodne dve godine, sa nama u Dojkincima na Staroj planini može, donekle, da zamisli ovo selo. Nekako ceo taj kraj ima onu staroplaninsku auru skrajnute zabiti; prodavnica radi dvokratno i u njoj možete nabaviti šta vam treba, znanje engleskog jezika je tamo naučna fantastika, štaviše, bolje ćete proći govoreći srpski. Menjačnice nema ali je poznavanje par ključnih reči sasvim dovoljno; kažete valutar, evro a prodavačica samo izgovori quattro i to je sasvim dovoljno, dođete gde treba u 16h i leji su tu. Postoji jedan restoran domaće kuhinje "Stara vodenica" ali on radi manje nego prodavnica, po svemu sudeći samo vikendom i praznicima. Pored ta dva objekta imamo još kladionicu što je preuzela funkciju seoske kafane i to je sve. Iz kladionice dopiru narodnjaci (rumunski) a ispred prodavnice sede lokalne pivopije (oni što im je kladionica luks mesto) i slika je potpuna. Skoro nikakve razlike od bilo kog planinskog sela u Srbiji. Domaćoj atmosferi doprinose brojni automobili srpskih registracija a u kanjonu Nere je govorni jezik srpski. A prvo što čujete kada prozborite koju sa našima je kuknjava na puteve. Zaista, čim skrenete sa druma za Oravicu, stupate na toliko loš put da je teško nabrojati sve rupetine koje smo morali izbegavati. Sa trideset na čas nismo mogli da prođemo bez udaraca i češanja, ispada da su u tom kraju makadamski putevi daleko bolji za saobraćaj. Most na Neri na ulazu u selo Izvor probija ispod ajnfort kapije zapustele kuće Restoran "Stara vodenica" Putešestvije započinjemo u susednom selu Saska Romana. Preko reke vodi klimavi viseći most. U početku deluje zastrašujuće ali posle nekoliko prelaza sve postane rutina. Pojedine prečage su izvaljene pa ipak nastupamo oprezno. Kod mosta se ugnezdila improvizovana kafanica u kojoj smo jedva čekali da popijemo pivo u povratku nakon duge šetnje (spojler, radi samo vikendom). Viseći most Nastavljamo uzvodno Nerom, staza je uglavnom ravna sa tek nekoliko blažih uspona. Dolazimo do prvih oštrih ivica kanjona, zapravo izlaza iz njega jer su stranice na ovom mestu prilično udaljene jedna od druge ali nisu ništa manje impozantne. Na ovoj deonici se nalaze i poznati Tunelele Romana, niz tunela prokopanih kroz živu stenu. Prema pričama, njih su izgradili Turci kako bi lakše prebacivali vojsku od sela do sela. Tunela ima više, neki kraći neki duži. Kroz većinu se prolazi pod dnevnim svetlom ali za neke vam je potrebna i baterijska lampa. Uglavnom se kroz njih hoda uspravno mada u pojedinim morate malo i da prelomite leđa. Tunelele Romana Ubrzo stižemo do Begovog mosta i kraja prve etape. Na ovom mestu napuštamo Neru te počinjemo pratiti reku Beu koja se nedaleko od mosta uliva u Neru. Srednja etapa je pomalo zamorna jer se kilometrima hoda širokim makadamskim putem a vodopad Vaioaga je jedina tačka koja pomalo razbija monotoniju. Vodopad Vaioaga Progutasmo kilometre i stižemo do kamp izletišta na reci Beu. Kamp ima parking i mesta za širenje šatora kao i restoran gde se možete okrepiti i ručati (spojler, radi samo vikendom). Nakon kampa ulazimo u pravu netaknutu šumu u kojoj dominiraju bukve ali i drugo lišćarsko drveće. Deluje kao da ceo taj kraj nije video sekiru niti drvoseču. Put vijuga u senci debelih krošnji i prolazi pored brojnih slapova i jezeraca. Dolina reke Beu Stižemo do Begovog oka. Begovo oko je jedno od atrakcija tog kraja, jezerce okruženo slapovima. Prema legendi, begov sin se zaljubio u prostu pastiricu a njegov otac, koji niije hteo ni da čuje za tako neku sramotu, naredi da se devojka ubije. Tada je nastalo jezero napunjeno suzama begovog sina. Jezerce je zaista nestvarno bistro a ceo lokalitet veoma smirujuć. Begovo oko Uz još malo dodatnog napora stiže se do još jednog bisera tog kraja. Vodopada Beušnice. Vodopade Beušnice čini čitav niz vodopada i slapova koji smenjuju jedan drugog. Vodopadi Beušnice To nam je bilo dosta za jedan izlet. Ukupna dužina staze je izašla oko 25 kilometara a trebalo je i vratiti se do Novog Sada. Malo smo upoznali kraj i videli još veliki broj atraktivnih staza i zanimljih lokaliteta. Opšti utisak je taj da treba doći na više dana te bez opterećenja i žurbe obići sve što srce želi. Vredi svakako. Vidimo se u nekoj novoj avanturi
Momčilo Daljev, GD Novi Sad FOTO: Ivana Jovanović, Dušan Ćurčić, Dunja Škavo i Momčilo Daljev |
ARHIVA ČLANAKA:
February 2024
|