Subota 9.7.2022-ge rano ujutro, mislim da je oko 4h, pljušti kiša gotovo sat vremena. Budan sam i slušam kako pada. Kada je prestala polako ustajem i spremam se na put. Napolju sveže, ne pada više, polako ubacujem stvari u kola. Nosim punu gljivarsku korpu novijih knjiga da ih vidi i prelista Nebojša sa kojim ću biti u smeštaju kod Mire u malom mestašcu Rudno na Goliji. Nosim i nešto hrane, hleba sa semenkama (za zdravlje), kulen, čvarke i sir da se nađe za doručak i neophodnu energiju za gljivarenje. Krećem prema autoputu Miloš veliki i kiša polako ponovo počine da pada. Ali na putu nije gužva i brzo promiču brda oko mene. Dolinom Ibra i Ibarskom magistralom kiša već pljušti bez prestanka. Mislim kako bi bilo bolje da je padala pre par dana, ali šta se može samo napred. Ispred mene voze polako dva kamiona. Napred pretovareni kamion sa armaturom koja visi skoro metar sa prikolice na levu stranu. Kamion koji ga prati ni na koji način ne može da ga obiđe. Ja pokušavam ali ne vidi se dobro, put dolinom Ibra je krivudav i manje više stalno puna linija. Opustio sam se i vozim polako brzinom od 30-tak km na sat. Ali imam vremena, ionako nećemo u šumu dok kiša pljušti. Negde pre uspona na Goliju uspeo sam da obiđem sporni kamion, kiša i dalje pada ali slabije, magla je okolo. Pravo jesenja vreme, samo su boje prolećne. Stajem na jednom proširenju da ovekovečim ovaj trenutak sa par fotki. Nestvarna lepota okolo, nema ljudi a poneka kuća se samo nazire u daljini. Okolo samo planine, magla i kiša koja pada neumorno i veoma sveže, ne više od 11 stepeni celzijusa. Put je relativno dobar, odrona nema i polako stižem u selo Rudno. Pogledam okolo, vidim jednu prodavnicu, jednu etno kafanu, 20-tak kuća i Nebojšu koji mi maše.
Ponedeljak ujutro krećemo ka selu Kamensko. Na ulasku u šumu puno lekovite biljke Kiprovina - Epilobium anguistifolium. Braćemo je posle. Tereni super, uglavnom smrekova šuma sa ponekom čistinom obraslom travom i žbunovima leske. Beremo rusule, poneki Brezov ded i zaključujemo da idemo dalje. Penjemo se kolima makadamskim putem pored Miškovog brda. Prolazimo pored jednog polja žita. Morao sam da stanem i da to fotografišem. Žito na 1056 metara nadmorske visine je za mene čudo. Ali okolo ima više njiva zasađenih krompirom koji iznenađujuće dobro napreduje. Vidimo da ipak ima po koja krompirova zlatica, ali ništa strašno. Kod nas bi taj krompir bio skroz oglođan bez teške hemije. Dolazimo na mesto sa šumarkom ariša i malim jezercetom. Tu su parkirana i kola druge ekipe koja je verovatno otišla do crkvice u blizini. Krećemo i mi pešice i uskoro vidimo ceo drugi deo gljivarske ekipe. Pored je mala crkva sv. Nikole na nadmorskoj visini od 1153 metra. Kada je izgrađena ne zna se, ali je solidno očuvana i bogato oslikana. Naravno dok se društvo odmaralo ja sam iskoristio priliku da napravim više fotki unutrašnjisti crkvice. Bili smo visoko iznad rečice Brevine i Nebojša je zaključio da je bolje da se držimo reke ukoliko želimo da nađemo gljive. Bio je to pravi pogodak. Došli smo na blagi brežuljak neposredno iznad reke sa retkom smrekovom šumom i puno čistina sa travom, žbunovima leske i ponekom bukvom. Dakle mešovita šuma okrenuta ka jugu. Odmah na početku uspona u šumu smo pronašli više vrsta gljiva i za početak lepe primerke Agaricus sylvaticus - Šumski šampinjon koji voli četinare. Dalje su gljive samo iskakale ispred nas. Nalazili smo puno Grabovih dedova ali imali smo mali problemčić, nigde u blizini nije bilo ni jednog graba, samo leske. Kasnije smo nedoumicu razrešili pomoću literature. Ni ja ni Nebojša nikada nismo pronašli Grabov ded ispod leske, ali literatura kaže da raste i tu. Pronašli smo i lepe primerke Spathularia flavida, zatim više Clitocybe gibba i Amanita excelsa sin. Amanita spissa. Bilo je tu i otrovnih Russula emetica, nešto uslovno jestivih Suillellus luridus ili Kovara, ali najviše nas je iznenadio veći broj džinovskih Amanita pachyvolvata sa volvama veličine punjene paprike kakve nikada do sada nisam video. Polako se približava vreme za povratak i krećemo se seoskim putem na kome je još juče bilo blato. Zastajemo kod velikog otiska šape sa vidljivo dugim noktima. Zaključili smo da je to bio otisak medveda a u kampu su nam na osnovu fotke rekli da misle da je to vuk. Mislim da vuk svakako nije jer je otisak bio veliki. Izgleda da se medvedi šetaju Golijom i to sasvim blizu naselja.
Setio sam se da nisam stigao još da pogledam onu brvnaru na brdu Orlovo gnezdo pa sam iskoristio priliku pre mraka da odem da je pogledam i fotografišem. Možda neko poželi da se tu smesti, samo nemojte nositi previše prtljaga jer se na brdo ide uzanim i strmim stepenicama. Veče je već padalo i umor nas je sustigao. Ali ovakvi gljivarski tereni ne sreću se često pa je vredelo svakog koraka. U smeštaju smo listali literaturu i raspravljali o gljivama koje smo pronašli. Bilo mi je žao što se moram vratiti u moju svakodnevnu stvarnost, propise i eDržavu koju interno zovem eDržavooooo.
Utorak ujutro smo otišli na doručak kod Slađe. Malo smo naravno prošetali po okolini njenog Etno domaćinstva, doručkovali domaće đakonije koje nam je pripremila i polako se spremili za povratak u našu svakodnevnicu. Istina svako ima svoju ali svima nam je neobično prijalo da se odvojimo od nje i uživamo u prelepim brdima Golije na preko 1000 metara nadmorske visine.
U svakom slučaju Golijo vidimo se opet.
GD Novi Sad