Tekst: Momčilo Daljev
Foto: Stevan Baluban i Bojan Šeguljev
Prva asocijacija, kada pomislimo na trovanja gljivama, su otrovnice poput zelene pupavke koje su smrtonosne i sa veoma prepoznatljivim simptomima trovanja ili gljive koje izazivaju mnogo lakši, gastrointestinalni sindrom trovanja koji se manifestuje bolovima u stomaku i dijarejom.
Takve sindrome možemo podeliti na one sa dugim i kratkim latentnim periodom.
Sindromi sa kratkim latentnim periodom manifestuju prve simptome trovanja nakon 15 minuta pa sve od 1-3 sata nakon konzumacije otrovne gljive dok se kod sindroma sa dugim latentnim periodom prvi simptomi javljaju od 12 časova nakon konzumacije pa čak 6 do 20 dana nakon što je otrovana osoba konzumirala gljivu.
Ali pored tih toksina koji deluju relativno brzo nakon unosa u organizam postoji i grupa toksina čije se dejstvo ne oseti odmah, ponekad čak i godinama.
Kumulativni otrovi se talože u organizmu i do prvih simptoma može doći i nakon više godina uzastopne konzumacije otrovne gljive. Mnoge gljive koje u sebi sadrže kumulativni otrov su ranije smatrane jestivim i masovno su se konzumirale. Najpoznatiji primer takve gljive je uvijača Paxillus involutus kojom se smrtno otrovao čuveni mikolog Julius Schäffer.
Napretkom nauke je došlo i do novih saznanja u mikotoksikologiji, za mnoge gljive koje su redovno korišćene u ishrani je utvrđeno da izazivaju oštećenja jetre i drugih organa poput veoma cenjene miške Tricholoma terreum za koju se naknadno utvrdilo da je toksična a ne jestiva gljiva.
U daljem tekstu će biti predstavljene neke od najpoznatijih gljiva i grupa gljiva koje su doskora važile za jestive ali se sada vode kao otrovne ili barem sumnjive.
Uvijača (Paxillus involutus)
se dugo smatrala jestivom vrstom a pogotovo se masovno konzumirala u Poljskoj i Rusiji. Novija istraživanja su pokazala da u sebi sadrži otrov muskarin i jedan antigen koji razara eritrocite i izaziva ozbiljne poremećaje krvi. Otrov deluje kumulativno što znači da se taloži u organizmu a do ozbiljnih poremećaja može doći tek nakon dugotrajne upotrebe gljive u ishrani.
Prepoznaje se po:
- baršunastom šeširu svetlosmeđe boje, koji je udubljen po sredini a ivica mu je karakteristično podvijena,
- gustim, prljavožutim listićima koji silaze niz dršku, često sa tamnijim flekama,
- tvrdoj i punoj dršci koja je u boji šešira,
- žućkastom mesu koje na preseku dobija braonkaste tonove,
- kiselkastom ukusu i mirisu koje podseća na trulo drvo i
- otisku spora oker boje.
Plodonosi tokom leta i jeseni u listopadnim i četinarskim šumama.
Foto: Stevan Baluban i Bojan Šeguljev
Prva asocijacija, kada pomislimo na trovanja gljivama, su otrovnice poput zelene pupavke koje su smrtonosne i sa veoma prepoznatljivim simptomima trovanja ili gljive koje izazivaju mnogo lakši, gastrointestinalni sindrom trovanja koji se manifestuje bolovima u stomaku i dijarejom.
Takve sindrome možemo podeliti na one sa dugim i kratkim latentnim periodom.
Sindromi sa kratkim latentnim periodom manifestuju prve simptome trovanja nakon 15 minuta pa sve od 1-3 sata nakon konzumacije otrovne gljive dok se kod sindroma sa dugim latentnim periodom prvi simptomi javljaju od 12 časova nakon konzumacije pa čak 6 do 20 dana nakon što je otrovana osoba konzumirala gljivu.
Ali pored tih toksina koji deluju relativno brzo nakon unosa u organizam postoji i grupa toksina čije se dejstvo ne oseti odmah, ponekad čak i godinama.
Kumulativni otrovi se talože u organizmu i do prvih simptoma može doći i nakon više godina uzastopne konzumacije otrovne gljive. Mnoge gljive koje u sebi sadrže kumulativni otrov su ranije smatrane jestivim i masovno su se konzumirale. Najpoznatiji primer takve gljive je uvijača Paxillus involutus kojom se smrtno otrovao čuveni mikolog Julius Schäffer.
Napretkom nauke je došlo i do novih saznanja u mikotoksikologiji, za mnoge gljive koje su redovno korišćene u ishrani je utvrđeno da izazivaju oštećenja jetre i drugih organa poput veoma cenjene miške Tricholoma terreum za koju se naknadno utvrdilo da je toksična a ne jestiva gljiva.
U daljem tekstu će biti predstavljene neke od najpoznatijih gljiva i grupa gljiva koje su doskora važile za jestive ali se sada vode kao otrovne ili barem sumnjive.
Uvijača (Paxillus involutus)
se dugo smatrala jestivom vrstom a pogotovo se masovno konzumirala u Poljskoj i Rusiji. Novija istraživanja su pokazala da u sebi sadrži otrov muskarin i jedan antigen koji razara eritrocite i izaziva ozbiljne poremećaje krvi. Otrov deluje kumulativno što znači da se taloži u organizmu a do ozbiljnih poremećaja može doći tek nakon dugotrajne upotrebe gljive u ishrani.
Prepoznaje se po:
- baršunastom šeširu svetlosmeđe boje, koji je udubljen po sredini a ivica mu je karakteristično podvijena,
- gustim, prljavožutim listićima koji silaze niz dršku, često sa tamnijim flekama,
- tvrdoj i punoj dršci koja je u boji šešira,
- žućkastom mesu koje na preseku dobija braonkaste tonove,
- kiselkastom ukusu i mirisu koje podseća na trulo drvo i
- otisku spora oker boje.
Plodonosi tokom leta i jeseni u listopadnim i četinarskim šumama.
Paxillus involutus
Hrčci (Gyromitra)
su rod gljiva koji se najčešće meša sa jestivim smrčcima. Plodonose većinom u prolećnom periodu po listopadnim i četinarskim šumama. Karakterističnog su oblika šubare, prekriveni naborima koji podsećaju na mozak.
Najpoznatiji predstavnici ovog roda gljiva u Srbiji su Gyromitra esculenta i Gyromitra gigas.
Iako je potencijalno fatalna ako se jede sirova, Giromitra esculenta se rado jede u Skandinaviji, Istočnoj Evropi i regionu gornjih Velikih jezera u Severnoj Americi. Iako je popularna u nekim oblastima istočnih Pirineja, u Španiji je zabranjena prodaja ove gljive. U Finskoj se može prodavati u svežem stanju, ali mora da sadrži upozorenja i uputstva o pravilnoj pripremi.
U zemljama gde se ova gljiva koristi u ishrani ona važi za uslovno jestivu i priprema se tek nakon jake termičke obrade, dokazi, ipak, govore da čak i ovaj postupak ne može hrčka učiniti potpuno bezbednim za konzumaciju.
Kada se konzumira, glavno aktivno sredstvo, giromitrin, se hidrolizuje u toksično jedinjenje monometilhidrazin (MMH). Toksin utiče na jetru, centralni nervni sistem, a ponekad i bubrege.
Simptomi trovanja uključuju povraćanje i dijareju nekoliko sati nakon konzumiranja, praćenu vrtoglavicom, letargijom i glavoboljom. Teški slučajevi mogu dovesti do delirijuma, kome i smrti nakon pet do sedam dana.
su rod gljiva koji se najčešće meša sa jestivim smrčcima. Plodonose većinom u prolećnom periodu po listopadnim i četinarskim šumama. Karakterističnog su oblika šubare, prekriveni naborima koji podsećaju na mozak.
Najpoznatiji predstavnici ovog roda gljiva u Srbiji su Gyromitra esculenta i Gyromitra gigas.
Iako je potencijalno fatalna ako se jede sirova, Giromitra esculenta se rado jede u Skandinaviji, Istočnoj Evropi i regionu gornjih Velikih jezera u Severnoj Americi. Iako je popularna u nekim oblastima istočnih Pirineja, u Španiji je zabranjena prodaja ove gljive. U Finskoj se može prodavati u svežem stanju, ali mora da sadrži upozorenja i uputstva o pravilnoj pripremi.
U zemljama gde se ova gljiva koristi u ishrani ona važi za uslovno jestivu i priprema se tek nakon jake termičke obrade, dokazi, ipak, govore da čak i ovaj postupak ne može hrčka učiniti potpuno bezbednim za konzumaciju.
Kada se konzumira, glavno aktivno sredstvo, giromitrin, se hidrolizuje u toksično jedinjenje monometilhidrazin (MMH). Toksin utiče na jetru, centralni nervni sistem, a ponekad i bubrege.
Simptomi trovanja uključuju povraćanje i dijareju nekoliko sati nakon konzumiranja, praćenu vrtoglavicom, letargijom i glavoboljom. Teški slučajevi mogu dovesti do delirijuma, kome i smrti nakon pet do sedam dana.
Hrčci se u Finskoj mogu pronaći i na tržnicama
Smrčkovice (Verpa bohemica i Mitrophora semilibera)
su gljive veoma slične smrčcima i od njih se razlikuju po tanjoj, dužoj dršci i uzdužno naboranoj kapi koja je za dršku pričvršćena tankim vrhom (kod vrste Vepra bohemica) ili su pričvršćene za dršku polovinom svoje dužine (kod vrste Mitrophora semilibera).
Ove gljive se u ishrani koriste kao i hrčci, nakon jake termičke obrade. Konzumiraju se u mnogim svetskim kuhinjama i deo su kontroverzi oko potencijalnog štetnog uticaja na organizam. Iako nije naučno dokazano da izazivaju trovanja giromitrinom, stručnjaci preporučju da se ove gljive izbegavaju u ishrani dok je potvrđeno da konzumacija velike količine smrčkovica odjednom može izazvati gastrointestinalne probleme i nedostatak koordinacije u mišićima. Simptomi su slični kao kod trovanja hrčcima.
su gljive veoma slične smrčcima i od njih se razlikuju po tanjoj, dužoj dršci i uzdužno naboranoj kapi koja je za dršku pričvršćena tankim vrhom (kod vrste Vepra bohemica) ili su pričvršćene za dršku polovinom svoje dužine (kod vrste Mitrophora semilibera).
Ove gljive se u ishrani koriste kao i hrčci, nakon jake termičke obrade. Konzumiraju se u mnogim svetskim kuhinjama i deo su kontroverzi oko potencijalnog štetnog uticaja na organizam. Iako nije naučno dokazano da izazivaju trovanja giromitrinom, stručnjaci preporučju da se ove gljive izbegavaju u ishrani dok je potvrđeno da konzumacija velike količine smrčkovica odjednom može izazvati gastrointestinalne probleme i nedostatak koordinacije u mišićima. Simptomi su slični kao kod trovanja hrčcima.
Smrčkovice
Miška (Tricholoma terreum)
Je popularna gljiva koja se vekovima koristi u ishrani. Plodonosi u četinarskim šumama i prepoznatljiva je po karakterističnom tamno sivom šeširu i beloj dršci. Kada plodonosi raste u velikom broju i često formira vilinske krugove.
Najnovija istraživanja ukazuju na to da u sebi sadrži toksin koji izaziva rabdomiolizu, bolove i grčenje mišića i mučninu praćenu povraćanjem sa sekundarnim štetnim uticajem na bubrege kao posledica mioglobina koji se oslobađa iz oštećenih mišića.
Je popularna gljiva koja se vekovima koristi u ishrani. Plodonosi u četinarskim šumama i prepoznatljiva je po karakterističnom tamno sivom šeširu i beloj dršci. Kada plodonosi raste u velikom broju i često formira vilinske krugove.
Najnovija istraživanja ukazuju na to da u sebi sadrži toksin koji izaziva rabdomiolizu, bolove i grčenje mišića i mučninu praćenu povraćanjem sa sekundarnim štetnim uticajem na bubrege kao posledica mioglobina koji se oslobađa iz oštećenih mišića.
Tricholoma terreum
Maglenka (Clitocybe nebularis)
Plodonosi krajem oktobra pa sve do decembra ukoliko su povoljni uslovi. U pitanju je krupna, mesnata gljiva sa šeširom sivkaste boje koji je u mladosti karakteristično podvijen. Drška je svetlija, mesnata, puna i krta. Lako se raspoznaje po karakteristično neprijatnom mirisu.
U većini gljivarskih enciklopedija koje su pisane na ovim prostorima maglenka se vodi kao jestiva gljiva ali se sve više preporučuje izbegavanje njene konzumacije.
Teška je za varenje i kod osetljivih osoba može izazvati stomačne tegobe. Gljiva, takođe, u sebi sadrži i antibiotik nebularin koji se smatra otrovnim.
Plodonosi krajem oktobra pa sve do decembra ukoliko su povoljni uslovi. U pitanju je krupna, mesnata gljiva sa šeširom sivkaste boje koji je u mladosti karakteristično podvijen. Drška je svetlija, mesnata, puna i krta. Lako se raspoznaje po karakteristično neprijatnom mirisu.
U većini gljivarskih enciklopedija koje su pisane na ovim prostorima maglenka se vodi kao jestiva gljiva ali se sve više preporučuje izbegavanje njene konzumacije.
Teška je za varenje i kod osetljivih osoba može izazvati stomačne tegobe. Gljiva, takođe, u sebi sadrži i antibiotik nebularin koji se smatra otrovnim.
Clitocybe nebularis
Kuštrave sunčanice (Chlorophyllum)
Ovaj rod je tek nedavno izdvojen iz roda Macrolepiota, pravih sunčanica, i sa njima deli mnoge zajedničke morfološke osobine. Osnovne karakteristike roda su:
- drška bela i glatka,
- meso poprima narandžastu do narandžasto crvenu boju kada je povređeno,
- drška se završava gomoljasto ili batinasto,
- prsten jednostavan, pomičan, ali prislonjen uz dršku,
- šešir posut krupnim ljuspicama i
- spore su beličaste ili zelene boje.
Koriste se u ishrani vekovima ali su poznate po tome da ne prijaju preosetljivim osobama i da mogu izazvati alergijske reakcije a zabeleženi su i slučajevi trovanja sa gastrointestinalnim sindromom nakon konzumacije pojedinih vrsta iz ovog roda.
Ovaj rod je tek nedavno izdvojen iz roda Macrolepiota, pravih sunčanica, i sa njima deli mnoge zajedničke morfološke osobine. Osnovne karakteristike roda su:
- drška bela i glatka,
- meso poprima narandžastu do narandžasto crvenu boju kada je povređeno,
- drška se završava gomoljasto ili batinasto,
- prsten jednostavan, pomičan, ali prislonjen uz dršku,
- šešir posut krupnim ljuspicama i
- spore su beličaste ili zelene boje.
Koriste se u ishrani vekovima ali su poznate po tome da ne prijaju preosetljivim osobama i da mogu izazvati alergijske reakcije a zabeleženi su i slučajevi trovanja sa gastrointestinalnim sindromom nakon konzumacije pojedinih vrsta iz ovog roda.
Chlorophyllum olivieri
Julius Schäffer
(3 Jun 1882 – 21 Oktobar 1944) je nemački mikolog koji je svetsku slavu postigao istražujući i opisujući rod Russula o kojima je 1933 napisao monografiju. Takođe je i autor Šeferovog testa za raspoznavanje vrsti iz roda Agaricus.
Šefer je jedini moderni mikolog za kojeg znamo da je umro nakon konzumiranja otrovnih gljiva, u ovom slučaju vrste Paxillus involutus.
Šefer se otrovao kada je sa svojom suprugom za večerom konzumirao obrok pripremljen sa gljivama. Prvi simptomi koji su se javili su bili povraćanje, žutica i visoka temperatura a usledili su približno sat vremena nakon konzumacije.
Narednog dana je primljen u bolnicu gde su mu, vrlo brzo, otkazali bubrezi dok je smrt nastupila posle 17 dana nakon prijema.
(3 Jun 1882 – 21 Oktobar 1944) je nemački mikolog koji je svetsku slavu postigao istražujući i opisujući rod Russula o kojima je 1933 napisao monografiju. Takođe je i autor Šeferovog testa za raspoznavanje vrsti iz roda Agaricus.
Šefer je jedini moderni mikolog za kojeg znamo da je umro nakon konzumiranja otrovnih gljiva, u ovom slučaju vrste Paxillus involutus.
Šefer se otrovao kada je sa svojom suprugom za večerom konzumirao obrok pripremljen sa gljivama. Prvi simptomi koji su se javili su bili povraćanje, žutica i visoka temperatura a usledili su približno sat vremena nakon konzumacije.
Narednog dana je primljen u bolnicu gde su mu, vrlo brzo, otkazali bubrezi dok je smrt nastupila posle 17 dana nakon prijema.