Momčilo, GD Novi Sad
Foto: Jelena Gajić, Momčilo Daljev
Gljivarsko drustvo Novi Sad |
Marta ove godine smo dobili poziv od upravitelja rezervata Okanj bara kod banatskog sela Elemir da izvršimo monitoring miko faune tog specijalnog rezervata prirode. Rezervat se nalazi između naselja Elemir, Taraš, Melenci i Kumane a sastoji se od zaslanjenog jezera i više periodičnih slanih bara koje preseca kanal Taraš. Ono što je nas zanimalo je velika travnata površina pod pašnjacima i slatinama. Do sada su naša gljivarenja po Panonskoj niziji sprovođena po šumskim površinama uz reke, zašumljenoj Deliblatskoj peščari i po onim retkim bregovima poput Titelskog ili Zagajičkim brdima. Ovo nam je bio prvi susret sa pravom, ravničarskom stepom bez drveća i sa tek po kojim žbunom. Velika suša ovog leta nas je omela u detaljnijem istraživanju ali smo, ipak, uspeli da napabirčimo tri terenska izlaska i da zabeležimo mnoge zanimljive vrste. Ne sve kojima smo se nadali ali takav je svet gljiva, nepredvidiv i zahteva konstantno vraćanje kako bi se utvrdilo gradivo. Domaćini su nas dočekali i uputili u istorijat rezervata, probleme, izazove i lepote upravljanja jednim rezervatom prirode Staneš na ludaju i vidiš Kekendu ili što bi Crnjanski rekao "Bekrajni plavi krug i u njemu zvezda". Doduše, prvog dana terena se nebo spojilo sa zemljom Slatinama su nekada lutala beskrajna krda jelena, srna i zubrova te su na taj način održavali travu i nisu dozvoljavali da se zažbuni i pretvori u šipražje. Kako toga sada nema potrebno je teren održavati na veštački način, intenzivnom ispašom stoke. Pod strogim nadzorom uprave livadama rezervata luta nekoliko stada ovaca, krava i koza koje čuvaju čobani što veći deo godine provode u saživotu sa svojim stadom. Uz njih žive, spavaju, jedu i trpe sve vremenske prilike i neprilike a na ovom mestu su posebno surove. Nema tu zaklona od sunca, vetra i kiše. Sve to udara čobanima po glavi i leđima. Al, istrpi se sve. Kažu da je to unosan posao iako je težak, zahtevan a pre svega otuđen od drugih ljudi. Život i smrt u stepi Pulinče Na ovom bunaru su se, kako kažu meštani, od vajkada putnici iz Taraša ka Zrenjaninu zaustavljali da napoje konje Kanal Taraš i ćuprija preko njega I Banaćani dele sremačku filozofiju; sve je lepše sa slaninom Ako neko misli da je lako gljivariti po ravnici onda taj nije gljivario po ravnici. Zabasa se u travu i žbunje, močvarišta i kanale a najteže je savladati "kopova". Kopovo su delovi koji se napune atmosferskom vodom, nikada dubokom. Zimi, kada voda smrzne led se uvuče u pore i postepeno sabija zemlju u stranu. Kada se na proleće otopi iza njega ostaju praznine to jest brazde koje se godinama povećavaju, Teren tada izgleda kao da je ispresecan džinovskim mravinjacima ali te brazde ne vidite dok ne zabasate u njih. Pojedine su toliko duboke da mogu progutati čoveka pogotovo još ako su obrasle u močvarnu travu. Rezervat je i dom tekunica, voluharica, oaza ptica, insekata i drugih životinja kao i brojnih biljnih vrsta. Gljive, do sada, nisu istraživane. Varljiva ravnica Što se gljiva tiče one na koje smo do sada naišli su tipično stepske vrste i vrste koje su usko vezane za prisustvo životinja koje pasu travu. Najviše smo pronašli vrste iz roda Agaricus, pet šest vrsta a najbrojnije pojedinačne vrste gljiva su bili vilini klinčići. Naravno, bilo je dosta koprofilnih vrsta ali i raznih puhara i sunčanica. Potrebno je raditi monitoring još neko vreme kako bi se mogao bolje zabeležiti pun miko potencijal ovog područja. Vile vladaju pašnjacima Mada se ni sunčanice ne stide Puhare Svašta nešto Šampinjoni su izdominirali Kraljevska bukovača nas je obradovala Ali je zvezda ipak bila Mycenastrum corium, stepska, kožasta iliti tvrda puhara Sve u svemu ovo je bio dobar početak, nadamo se nastavku saradnje i kompletnijem popisu gljiva na ovom zanimljivom lokalitetu.
Momčilo, GD Novi Sad Foto: Jelena Gajić, Momčilo Daljev
1 Comment
Došao je i taj dan, vreme da svečano obeležimo jedan važan jubilej, dvadeset godina postojanja i rada Gljivarskog društva Novi Sad. Dve decenije uopšte nije malo vremena, pogotovo kada se osvrnemo na svoje početke. Kada se osvrnemo i zaključimo da smo dvadeset godina uspevali održati kontinuitet rasta i razvoja društva. Bilo je tu uspona i padova. Greški, bilo je mnogo greški. Učili smo na njima ali smo, prečesto, rekao bih, odbijali da izvučemo lekciju i tvrdoglavo gurali svoje. To nam se u nekim prilikama ispostavilo kao pametan potez a nekada bi nam se teško obilo o glavu. Elem, organizovati manifestaciju nije laka stvar što znaju svi oni koji su u ovako nečemu učestvovali. Veliki je pritisak ležao na svima nama a točkići mehanizma su se kotrljali nedeljama pa i mesecima unazad. Trebalo je sve to uskladiti u simfoniiju. Najzad, dođosmo i do sedmice pred veliki dan. Danima smo već obilazili terene po Fruškoj gori i Vojvodini kako bi sakupili dovoljno vrsta gljiva za prikaz na izložbi. Višemesečna suša nam nimalo nije išla naruku. Šuma je bila poprilično suva i jedino se u dolinama potoka moglo nešto napabirčiti a, uzočin, baš tih dana je kiša navalila kao da je samo nas čekala da nam začini paprikaš. Obišli smo Deliblatsku peščaru A i Frušku goru Našlo se Druženje sa gostima, prijateljima iz drugih gljivarskih društava, je počelo od četvrtka, prelilo se u petak a kulminiralo u nedelju. Subota je, tradicionalno rezervisana za grupne odlaske na terene po Fruškoj gori, rastrčali smo se i uspeli na sakupimo iznenađujuće veliki broj vrsta. Više ruku pa se rezultati odmah vide. Steva je vodio na Vilu promaju Selma na Šuljamsku glavicu Ela na Dumbovački vodopad Posle terena smo se svi okrepili na Iriškom vencu uz pićence i pasulj koji je skuvao, zakuvao, začinio, u stihove pretočio i u tanjire natočio Đorđe Vojnović. Ekipa za determinaciju se bacila na posao, trebalo je sve te nalaze determinisati, sortirati, obeležiti karticama i pripremiti za izložbu. Ekipa u akciji Mi ostali, da ne smetamo i da nekako ubijemo vreme do večere smo se uputili u obilazak podzemnih vojnih galerija ispod Petrovaradinske tvrđave. Kako nam je bilo možete videti na snimku u prilogu. Posle napornog dana, šta drugo nego naporna večera. Okupili smo se u lovačkom domu u Sremskoj Kamenici i družili do u sitne sate. Sreća te se pomeralo vreme te večeri pa nam je to pomoglo da "preguramo" noć. Večerica Napokon nedelja, pregurali smo veći deo preko glave, sve je leglo na svoje mesto i manifestacija je mogla da počne. Reč o ovom, reč o onom Eksponati su tu Jelena je postavila izložbu fotografija Gosti svoje štandove Bilo je i nas Kuhinja nekako uvek ukrade predstavu Muzikanti su nas uveselili Pojavio se izgubljeni brat Dr Maja Karaman nam je pričala o mikorizama Polagali su se ispiti Bilo je dosta sveta Završilo se i to, ovo nam je bila, možda, najbolja izložba do sada. Nastavićemo da se unapređujemo i da dogodine budemo prikazani u još boljem svetlu. Dvadeset godina bez trovanja i nastavljamo niz...
Vidimo se sledećeg oktobra. Momčilo GDNS, Foto: Stevan Baluban, Selma Simić, Momčilo Daljev, Uroš Spasić Video: Uroš Spasić |
ARHIVA ČLANAKA:
February 2024
|