Još jedna subotnja šetnja je iza nas, kiša se u petak ispadala i istutnjala tako da smo imali blatnjav ali i prijatan dan za šetnju. Deo ekipe se, zbog zahtevnosti staze kojom smo krenuli, morao odvojiti i nastaviti svojim putem. Pogrešno skretanje u povratku ih je bacilo na drugu stranu grebena te su neplanirano obišli dolinu Dumbovačkog potoka i doživeli neke svoje avanture. Što se nas ostalih tiče, mi smo se uspenjali od Starog Rakovca do partizanskog puta i odatle spustili do vodopada. Današnja ekipa pre razdvajanja Gljiva je bilo daleko više nego prošle subote. Dominiralo je judino uvo kojeg je bilo na skoro svakoj otpaloj grani ali smo pronašli i veliki broj brestovači, Megacollybia platyphylla i drugih. Krenule su i Russule i to jedne od naši omiljenih, ljubičastozelene. Bilo je brestovači za svakoga Samo mali deo današnjeg bogatstva Od fruškogorskih vodopada ne treba očekivati bog zna šta ali ovaj, dumbovački, mi je svakako omiljen pogotovo zato što se nalazi u čarobnom ambijentu okružen mahovinom i paprati, duboko u srcu Fruške gore i, što je najvažnije, nepristupačan automobilima. Dumbovački vodopad Za kraj smo se spustili do Novog Rakovca kako bi obišli iskopine srednjovekovnog benediktinskog samostana iz X veka. Kako je samostan za vreme Turskih ratova korišćen kao naoružana tvrđava Ugarska se jednim mirovnim sporazumom obavezala da uništi određeni broj tvrđava na Dunavu. Dombo je bila jedna od njih. Vekovima je samostan bio izgubljen i zaboravljen sve dok ga sedamdesetih godina XX veka nije pronašao i iskopao arheolog Šandor Nađ. Do devedesetih godina su iskopine ponovo zarasle u skoro pa nepropusnu šikaru i pretio im je drugi zaborav ali je pre nekoliko godina lokalitet uređen i sada se može nesmetano prići. Divna je ova naša Fruška gora, ni ceo jedan životni vek nije dovoljan da se obiđu i dožive sva njena čudesa. Sve je ovo nekad bilo pod zemljom Vidimo se u nekoj sledećoj avanturi.
0 Comments
Jutro je krenulo sa kišicom pa smo bili prinuđeni promeniti prvobitni plan; obilazak Crnog vodopada te smo se preusmerili ka Šuljamskoj glavici, našim terenima za šljivovače (Entoloma sp). Uprkos kiši koja je padala prethodnih dana zemlja je bila prilično suva i gljiva je bilo na kašikicu. Nešto se ipak pronašlo, nedovoljno za pošteni ručak ali sasvim dovoljno da ljubitelji gljiva i prirode udare po koju recku. Pojedinci su danas prvi put videli popularnu gljivu šljivovaču te je, ne samo zbog toga naravno, vredelo izaći u prirodu. Bilo je, ipak, svega kad se sve sabere i oduzme Prošli smo preko šuljamskih livada i malo se odmorili na Šuljamskoj glavici, prelepom brežuljku sa predivnom hrastovom šumom i nekoliko stenskih formacija koje smo nazvali "druidski krugovi". Onda je Steva preuzevo vođstvo a to znači samo jedno; silazak u dubodolinu i četvoronoške izvlačenje iz iste. Srećom, nije bilo ni izbliza naporno kao prošli put a pratio sam ga iako sam se zarekao da to više neću raditi. Teški trenuci se prevaziđu a onda ostanu samo uspomene koje i nisu tako naporne kao trenuci kada smo ih stvarali. E sad, ako je neko pažljivije zagledao fotografije koje su priložene mogao je primetiti kako Tea i Ženja svugde sa sobom vucaraju nekakve kosti i lobanje. U pitanju je konjska lobanja koju smo pronašli usput a njih dve (trećina trojke je falila danas) odavno imaju tu opsesiju prema kostima pronađenim u šumi. Elem, pri povratku do kola naiđosmo na jedan bračni par koji je šetao psa i u razgovoru saznadosmo o postojanju mesta gde ima " na stotine takvih lobanja". Naravno da smo to mesto morali pronaći. I pronađosmo ga. Verovatno se neka klanica oslobađala neupotrebljivih delova životinje a šta drugo prosečni stanovnik ove zemlje može da uradi nego da istrese svoj otpad u šumu. Nije bilo na stotine lobanja ali ih je bio popriličan broj, mada, nismo daleko zagledali. Devojke su, naravno, poizvlačile lobanje iz jaruge i napravile performans. I tako, nismo stigli tamo gde smo krenuli niti smo pronašli ono što smo tražili ali ipak pronađosmo nešto. Bilo da su u pitanju gljive ili stare kosti "fruškogorskih dinosaurusa" na našoj, lokalnoj Kanjamagufi (čik iskopajte referencu) ili dragoceni trenuci bekstva u prirodu sa ljudima koji su vam dragi tek ovaj dan se završio na svačije zadovoljstvo. Vidimo se u nekoj sledećoj avanturi. Fanovi Stenlija Kjubrika će razumeti ovo
Tradicija GD Novi Sad je da se, nakon gacanja po močvarama u potrazi za šumskim piletom, krene u obilazak Dumbovačkog vodopada. Ove godine smo to malo izmenili, obišli smo vodopad ali ne Dumbovački već onaj u Dobrom potoku. Prvo smo se spustili do Orlovačkih stena, jednog od lepših vidikovaca Fruške gore. Orlovac Nakon tog, prilično lagodnog dela puta smo nastavili Stevinim omiljenim stazama, onim nepostojećim. Novi trend među fruškogorskim planinarima su nemarkirane staze, e sad, Steva je to podigao na sledeći nivo; staza, kome to treba. Spustili smo se ka Orlovačkom potoku kroz bespuće i gustu šumu. Kretali smo se dubodolinama, stenama i potočnim jarugama sve do vodopada na Dobrom potoku. Izašli smo izgrebani, iscepani, ugruvani i kaljavi ali zadovoljni što smo subotnje prepodne proveli u prirodi a ne uz televizor ili u bašti kafića. Po šumama i gorama i jarugama i stenama A šta je sa gljivama, bilo je i njih. Tipični predstavnici ovog dela godine na Fruškoj gori. Čak se našlo i šumskog pileta, onog najslađeg, na divljoj trešnji. Čisto da se zna kako šumsko pile raste i u šumi, ne samo u močvari. Bilo je i gljiva Rizomorfe od Armillaria sp. Drvo obojeno od strane gljive "vilinska zdelica" I za kraj smo se uspenjali do starog NIS-ovog odmarališta na Osovlju. Tužan prizor nekada jednog od najlepših odmarališta na Fruškoj gori a sada samo obične ruine. Predivno mesto u srcu Fruške gore, objekat sa odličnim kapacitetima koji polako guta šuma. Relikvija prohujalih vremena
Tekst i fotografije: Stevan Baluban Članovi GDNS su bili 09.05.2020 godine u svom tradicionalnom prolećnom lovu na Šumsko pile (Laetiporus sulphureus). U odnosu na prošlu godinu poranili smo 2 dana. Gljivarili smo u ritovima oko Dunava (Koviljsko-Petrovaradinskom ritu i Manastirskoj šumi). A u ritu voda polako nadolazi, a život buja. Samo vode ipak ima mnogo manje nego prošle godine kada su veći delovi rita bili poplavljeni. Pojavili su se i prelepi lokvanji. Pilića je bilo, ne puno, ali sasvim dovoljno da svako odnese barem za 1-2 lepa ručka. Piliće smo brali i ranije ove godine, krajem aprila i početkom maja, kada su ljubitelji ove odlične gljive iz GDNS išli da provere da li su krenuli po raznim terenima oko Dunava. Jupol brigade (ljudi koji piliće beru u jupol kante i prodaju ga na pijacama) nismo videli ovog puta. Dan je bio idealan, a komaraca i ostalih napasti iz prirode nije bilo, tako da je uživanje bilo potpuno. Naravno da smo našli i lepih mladih pilića. Usput smo iskoristili priliku da fotkamo i lokvanje kojih je bilo puno po okolnim barama. Slikali smo i ostale cvećke koje su se šarenile po terenu gde smo gljivarili. Gljivarska ekipa pred polazak u lov Kako god, svi su se vratili iz šume nasmejani i sa gljivama. Piliće smo naravno podelili sa članovima koji su imali manje iskustva i sreće u potrazi. Tako da će ih probati i oni koji su prvi put bili u ovom tihom lovu. Za gljivare GDNS dovoljno. Sezona lova na piliće nije gotova, može se reći da je na nekoj zlatnoj sredini. Ako niste bili sa nama danas, iskoristite neki naredni lep dan da ih potražite.
|
ARHIVA ČLANAKA:
February 2024
|