Bliže nam se XVII Susreti gljivara na Fruškoj gori koji će se održati na Iriškom vencu 25.10.2020. Koji je bolji način da prekratimo vreme do manifestacije od jednog kratkog prisećanja kako je sve to izgledalo prošle godine. Hvala Urošu Spasiću na montaži i svima koji su pomogli da prošlogodišnja izložba bude nezaboravna.
0 Comments
Protekli vikend, 11-13.09.2020., smo iskoristili da započnemo, nadamo se, novu tradiciju GD Novi Sad a to je da makar jednom godišnje organizujemo Gljivarski kamp na nekoj planini. Za premijeru smo izabrali Radaljsko jezero. U pitanju je veštačko jezero nastalo pregrađivanjem reke Crni Radalj za potrebe hidroelektrane. Jezero je poribljeno i postalo je jedno od omiljenih izletišta ljudi iz tog kraja. Krenuli smo u petak iz Novog Sada i stigli predveče, taman da podignemo kamp i opustimo se uz vatricu. Priprema za noćenje Već prve večeri smo saznali da je Petar astronom po profesiji, naravno da mu nismo davali mira a i on je bio i više nego voljan da nam udovolji te smo naučili mnogo toga tokom te dve noći. Nebo je bilo vedro pa se Mlečni put jasno razaznavao ali, saznadosno, čak i da ga ne možemo videti dovoljno je da pronađemo sazvežđe Labuda a Labud, kako reče Petar, leti Mlečnim putem. Naučili smo kako da prepoznamo Pegaza i da iza njegove stražnjice pronađemo tri zvezde preko kojih možemo locirati Andromedu, susednu galaksiju koja odavde izgleda kao neka maglina. Saznali smo da ruka Velikog medveda nišani u zvezdu Arcturus, videli smo Betelgezu i Aldeberan kao i planete Jupiter (koji je bio veoma sjajan u subotu veče), Saturn što se do njega ugnjezdio i Veneru (ko je bio dosledan i ustao pre zore da je dočeka), zvezdano jato M-13 i druge pikanterije noćnog neba nad Srbijom. Nismo samo o zvezdama pričali, dotakli smo se mitova iz starine i uz igru plamenova oživeli Lesnika, Omaja, Osenjaka, Drekavca, Ale, Aždaje i Zmajeve. Rusalke što iz virova vrebaju, vile potočarke, vile iz jezera i okolnih šuma. Stuhaće što usnuli brane svoje selo i alovite olujne oblake koji sa zmajevima vode vekovnu borbu. Vatrica i kamp se dobro slažu Drugi dan je bio dan za istraživanje. Suša je odnela svoj danak pa su okolne šume bile veoma suve a inače tereni bogati gljivama prilično pusti. Ali se ipak pronašlo nešto. Nekoliko zanimljivih primeraka sa naučne tačke gledišta i šaka jestivih za ručak. Kad već gljive neće možda hoće riba da grize. Nismo se valjano opremili, Petar je poneo samo pecaljku za mamke. Svejedno smo pokušali a bilans je bio sledeći; jedna mrenica koja je veoma brzo iz kante iskočila nazad u slobodu. Od Željka Ruvidića smo saznali da u jezeru, od pražnjenja pre dve godine, više nema krupne ribe ali se tokom noći nešto krupno ipak bacalo uz nasip. Od nekadašnjih revira za smuđeve i somove ostala su samo jata sitnih mrena i klenova koja su nam utokom rečice dolazila do kampa i golicala maštu. Što se tiče drugog životinjskog sveta; videli smo čaplje i tragove aktivnosti dabrova a jedna srna nam je tokom jutra protutnjala kroz kamp. Iza nje su ostali samo tragovi kao dokaz da nismo sve umislili. E sad, iako je danju prilično toplo, oko jezera ume temperatura pošteno da se spusti tokom noći a i vlaga se kondenzovala po šatorima i kvasila glave onih koji su se nabijali uz stranice platna. Zbog toga smo odlučili da se spustimo do Malog Zvornika i pazarimo ćebad (za one koji su zimogroživi) i podloge za ležanje (za one koji nisu razmišljali unapred). Jedna stvar vodi drugoj i mi završismo u Bosni, u Zvorniku na pićencetu. Zvornik Naravno, kakav je to kamp bez kotlića. Meso se kuvalo skoro četiri sata a kad se dobro izgladni onda je svako jelo super. Valaj reći i po koju o prelepoj prirodi oko jezera. U pitanju je zanimljiva mešavima smrče, breze i bukve a naleti i po koji šumarak trepetljike. Brda su strma ali prekrivena mahovinom i na nekim mestima festukom dok se sa svih strana cede sitne pritoke Radaljske reke. Sama reka je kao neki jači potok ali kada oko padne na gomile nanetog kamenja koje se beli na suncu može da se izvede jasna računica. Crni Radalj ume da podivlja i nosi sve pred sobom a to se i desilo 2014 godine kada je ovaj kraj prilično stradao u poplavama. Sada je sve bilo pitomo i prelepo ali sećanje ipak ostaje urezano u glavama meštana kako to izgleda kada se Crni Radalj razgoropadi. U nedelju smo se, nažalost, morali spakovati i vratiti svojim kućama, poslovima i životima. Da je bar moglo potrajati još dva dana. Bilo je mržnjenja, žuljanja na neudobnim ležajima, vikanja u snu i upadanja u vodu ali nikome nije bilo do odlaska. Da je mogao barem još jedan dan. Dogodine će morati da padne neka ozbiljnija organizacija. Proba je uspela. U povratku smo navratili u etno selo Konak Milica, još jedno mesto koje toplo preporučujem. Savet, naručite Miličinu siniju, nećete se pokajati. Vidimo se u nekoj sledećoj avanturi
Momčilo Daljev, GD Novi Sad Kopaonik je, članovima Gljivarskog Društva Novi Sad, jedno od omiljenih mesta za gljivarenje. Ove godine oko 25 članova našeg udruženja posetilo je ovu fantastičnu planinu u periodu od nedelje 30.08.2020-te do nedelje 06.09.2020-te godine. Vreme provedeno na Kopaoniku iskoristili smo maksimalno i nismo se obazirali na vremensku prognozu koja je stalno najavljivala kišu. To ne znači da nismo bili spremni i za takve okolnosti, ali ove godine imali smo sreću da ne pokisnemo ni jednom u gljivarenju. Kiša je padala samo noću i to sreda na četvrtak. Ujutro je osvanuo malo maglovit dan ali ipak pogodan za gljivarenje. U ponedeljak smo odlučili da posetimo naš omiljeni teren Gobelju. Želeli smo da vidimo šta raste ove godine na Kopaoniku u vreme kada smo mi tu. Prošle godine su vrganji tek kretali kada smo se mi već pakovali kući. Ove godine nije bilo tako. Već prvi dan na Gobelji smo napunili kotarice raznovrsnim gljivama, većinom jestivim, ali bilo je tu ponešto i za izložbu GD Raška. Pored vrganja i lisičarki bilo je i na stotine Muhara. Ne znam šta im bi ove godine ali po brojnosti su pretekle sve ostale vrste gljiva. Od jestivih vrsta najviše je ipak bilo vrganja, lisičarki i poneka sunčanica. Utorak se gljivarilo individualno. Skice sa Gobelje U sredu ujutro smo prvo otišli na još jedan odličan teren koji mi zovemo Vodosnabdevanje, mada gljivarimo uglavnom malo dalje sa druge strane brega. Tu je bilo raznovrsnih gljiva za izložbu i dosta lisičarki kojima su neki članovi GDNS napunili svoje kotarice. Sledeći teren koji smo obišli je bio Kadijevac. Nedavne kiše su doprinele da most na Samokovskoj reci više ne postoji, voda ga je odnela. Pošto smo išli u Jankove bare, koje su prva zona zaštite ostavili smo svoje kotarice i krenuli u šetnju. Nije tu bilo puno gljiva ali uzivali smo svakako u ovom lepom mestu gde se hoda kao po najmekšem tepihu. Nije nam bilo dosta gljivarenja za taj dan i odlučili smo da sa Zoranom Jelenkovićem obiđemo još jedan teren i to Tresku. Tu ne rastu raznovrsne gljive ali svi smo napunili i prepunili cegere vrganjima. Naravno muhare su nas i tu pratile i to uporno. Petak je bio dan za organizovano gljivarenje. Okupljanje je bilo ispred hotela Rtanj u 9h. Odatle smo krenuli na teren koji smo nazvali tri potoka. Tu je bilo veoma vlažno pa smo se popeli malo više. Imali smo i neke zanimljive nalaze kao što je na primer Cudonia circinans i Spathularia flavida kojih na Fruškoj gori nema. Bilo je tu sa druge strane puta još zanimljivosti. Na primer Suilus grevillei - Ariševac koji me je veoma obradovao, zatim Hydnelum suaveolens sa svojim plavičastim tonovima i divna crvena Octospora humosa koja raste na spaljenom tlu. Kako god teren je dobio naziv Eldorado 2. Gljivarenje smo nastavili kanjonom Samokovske reke. Vodič nam je bio Miloš Mandić, ekolog NP Kopaonik. Neki su bili oduševljeni ovim terenom a neki baš i ne. Ja sam tu našao više zanimljivih vrsta gljiva pa spadam u prvu grupu. Bilo je više primeraka Albatrellus subrubescens, i Russula violeipes f. citrina, a i nekih gljiva koje nismo uspeli da odredimo. U povratku sam zastao da pogledam malu hidroelektranu na Samokovskoj reci. Obišao sam je i zaključio da je ovde ipak ispoštovana procedura o zaštiti prirode. Prvo reka nije u cevima već je pregrađena i napravljeno je jezero. Napravljen je i cik-cak deo sa protokom vode kojim pastrmke mogu da idu barem nizvodno i voda se odmah posle postrojenja vraća u korito reke. Mislim da niko ne bi imao neke veće primedbe na male HE kada bi se radilo na ovim principima. Dakle ne reke i rečice u cevi već napraviti jezero pa zatim tu vodu koristiti dalje za proizvodnju elektrike uz poštovanje svih ekoloških propisa. Determinaciju smo radili opet na otvorenom ispred Vojnog doma. A gljiva je bilo gomila, stim što je nekih vrsta bilo na desetine primeraka. Prvo smo složili gljive po rodovima pa se onda pozabavili pojedinačnim vrstama. Vremena je bilo malo ali u determinaciju su se uključili i naši novi determinatori Jelena i Bojan. Pomogli su i članovi GD Raška kao i Željko, Miroslav, Danijela i Rajko. Ako sam nekog zaboravio neka mi oprosti. Bilo je tu i više kibicera koji su doprineli da atmosfera ne bude samo radna. Literature smo imali dovoljno a ja sam doneo i nove knjige za MGSS koje možete videti na fotografijama. Kao i obično naše mlade članice su nam donele neobičnu gljivu koju su specijalno za ovu priliku malo doterale. Ispostavilo se da su gljivu lepo oljuštile i skinule joj suknjicu što je bitno otežalo determinaciju gljive. Ostavljam vama da pogađate koja je to gljiva, dovoljno sam vam pomogao. U svakom slučaju bilo nam je veoma zabavno. Kada smo već mislili da smo završili posao pojavile su se još dve pune kotarice gljiva. Mrak je polako padao, a mi smo radili na otvorenom i deo gljiva je morao ostati nedeterminisan. Ukupno je bilo oko 120 vrsta gljiva spremnih za sutrašnju manifestaciju. To je znatno više nego prošle godine kada je bila suša. Da smo imali bolje uslove i više vremena ova brojka bi se verovatno približila broju 150, a možda ga i premašila. Zennia mayattea U subotu je održana i zvanična manifestacija GD Raška. Šta tu reći, gljiva su bile izložene na dva poduža stola a pored su se kuvale đakonije od gljiva. Ko je bio brži mogao je i da ih proba. Ja sam probao Srđanovu čorbu od gljiva i jednu malo gušću varijantu kuvara iz Petrovca na Mlavi. Obe su bile super. Probao sam i vrganje sa talandare, i šta reći, i oni su bili odlični. Pre podne je održano i polaganje pri MGSS za zvanje Gljivar i Determinator. Čestitam našim novim Determinatorima Jeleni i Bojanu, a i novim Gljivarima. Mnogi naši članovi iskoristili su boravak na Kopaoniku da se peške ili žičarom popnu na Pančićev vrh koji neki još zovu Krov Srbije. Ja sam odlučio ovog puta da se provozam do gore. A gore ništa novo, fantastičan pogled na sve strane a onaj objekat koji treba da se ruši još tamo stoji. Kada će biti srušen ne zna se. Ove godine na vrhu ima još više zanimljivih natpisa od kamenja. Neke natpise sam i ovekovečio objektivom mog fotoaparata. Još jedna šetnja na Kopaoniku je pod obavezno. To je šetnja do Orlovih stena na izlazu iz naselja ka Brzeću sa desne strane. Šetnja je lagana, a pogled okolo fantastičan. Šteta je to propustiti. Najbolje je otići na stene pred zalazak sunca, tada je utisak kompletan. Za ovih 8 dana na Kopaoniku članovi GDNS su obišli još i terene na Jarmu, Metođe, Nebeske stolice, Kozje stene i mnoga druga lepa mesta. Kuvao se kotlić pred Planinarskim domom, peckarile su se gljive na vatri i uživalo u gljivarskim pričama. Sa nama su bili i Milini ljubimci Ivica i Marica koji su usput probali i gljive. Zabava u Hotelu Rtanj je jedan od događaja koji ne treba propustiti. Bilo je zabavno i ovog puta. Uz dobru hranu pevalo se i igralo do duboko u noć. Nedelja ujutro održan je IO MGSS gde su razmatrane teme vezane za predstojeću skupštinu, kao i projekti koji su u toku a i neki budući. Na skupštini smo čuli i usvojili izveštaj o radu za prethodnu godinu i plan rada za narednu godinu. Bila je to usput i izborna skupština. Gospodinu Zoranu Jelenkoviću je produžen mandat Predsednika MGSS za još 4 godine. Izabrani su i novi Podpredsednici i ostali organi skupštine. O tome ćete moći detalnije da se informišete na sredstvima informisanja MGSS. U povratku sa Kopaonika odlučili smo se za put preko Raške sa ciljem da obiđemo i Semeteško jezero. Uputstva kako ga pronaći smo dobili od Zorana i nije bilo problema. Zanimljivo je da nas je Google upućivao na kraći put od ukupno 12 km koji je u veoma lošem stanju i pogodan možda samo za kvadove. Ovaj asfaltni put, istina mnogo duži, Google uopšte ne prepoznaje. U mestu Kaznoviće pre pruge treba skrenuti desno i dalje postoje info table koje su nas posle 8km dovele do cilja. U suštini to nije daleko od centra Kopaonika i ima otprilike 7-8 km vazdušnom linijom, a mi smo kolima išli okolo naokolo. Oko jezera je napravljen restora u obliku Etno sela. Malo smo prošetali, i ručali odlične gurmanske pljeskavice. A onda na put, daleko je do kuće. Dolazak na Kopaonik i letnju manifestaciju GD Raška je za članove GDNS tradicija već godinama. Ove godine nas je na Kopaoniku bilo oko 25. Većina je bila u Planinarskom domu, a deo članova je bio i po drugim smeštajima u vikendicama i hotelima. Kako nam je bilo možete videti na fotografijama. Meni lično je bilo super, kao i svake godine. Dolazak na Kopaonik ja koristim kao jednu vrstu reseta od posla i obaveza. Preporučujem to i svima vama. Kopaonik je planina na kojoj se gljivari i na preko 2000 metara nadmorske visine i veoma se razlikuje od Fruške gore. Ima puno potočića, potoka i rečica. Voda je na sve strane. Zato i ima toliko gljiva, od kojih mnoge ni ne možemo pronaći na Fruškoj gori. Ali, kako stara izreka kaže, svuda prođi kući dođi. Tako je i naš boravak na Kopaoniku protekao za čas i već razmišljamo o organizaciji za sledeću godinu. Pridružite nam se i vi u upoznavanju ove predivne planine. p.s. Pored mojih fotki zahvaljujem se na fotkama i: - Mihailu Berčeku - Mili Vojnović Stevan Baluban GDNS |
ARHIVA ČLANAKA:
February 2024
|